Grickanje noktiju kod djece: zašto se događa i kako pomoći?

Grickanje noktiju kod djece, poznato i kao onihofagija, jedna je od čestih dječjih navika, uz sisanje palca ili uvijanje kose. Mnoge roditelje ova navika zabrinjava, no treba naglasiti da nije znak zločestog ponašanja niti nužno upućuje na ozbiljan psihološki problem. U većini je slučajeva zapravo riječ o prolaznoj fazi. Navika s vremenom spontano slabi ili potpuno nestaje, kako dijete raste i razvija zdravije načine nošenja s emocijama.

Ipak, u određenim situacijama grickanje noktiju kod djece može biti znak stresa, nesigurnosti ili potrebe za dodatnom pažnjom i podrškom. Upravo zato važno je promatrati širi kontekst djetetova ponašanja, bez osuđivanja i dramatiziranja, ali i bez potpunog ignoriranja navike.

Zašto dolazi do grickanja noktiju kod djece?

Grickanje noktiju kod djece može imati različite uzroke. Navika je često povezana s načinom na koji dijete reagira na emocije i situacije iz svoje okoline. Najčešće je grickanje noktiju nesvjestan način kojim dijete smanjuje unutarnju napetost, osobito u stresnim razdobljima ili promjena. Iako ponekad djeluje bezazleno, ova navika može biti signal da je djetetu potrebna dodatna emocionalna podrška i razumijevanje.

“Stres i tjeskoba mogu biti u pozadini, osobito kada je dijete u situacijama koje ga opterećuju – pred test u školi, nakon konflikta s prijateljima, zbog razočaranja… U takvim trenucima grickanje može djelovati kao brzo samoumirivanje. Ipak, nije uvijek riječ o stresu. Kod neke djece okidač je dosada, manjak aktivnosti i podražaja, odnosno prazan hod i niža motorička aktivnost. Navika se često pojavi dok dijete gleda crtić, vozi se u autu ili leži u krevetu”, pojašnjava psihijatrica dr. sc. Mirela Ćelić Ružić iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.

“Kod neke djece, grickanje se javlja i tijekom koncentriranja – dok rješavaju zadatke, razmišljaju ili su uronjeni u neku aktivnost. Postoje i praktični okidači: neravni ili duži nokti, suha koža i zanoktice koje mame dijete da ih gricka”, dodaje Ćelić Ružić.

Psihijatrica pojašnjava i kako je kod grickanja noktiju važan faktor učenje po modelu. Istraživanja pokazuju da je ova navika oko tri puta češća kod djece čiji su roditelji također grizli nokte.

Kada se grickanje noktiju javlja najčešće i je li štetno za zdravlje?

Grickanje noktiju kod djece se sporadično pojavljuje u svim razdobljima odrastanja. Navika se osobito pojavljuje kad se dijete suočava s novim situacijama i promjenama u svakodnevici.

“Navika se najviše vidi u najranijoj dobi: procjenjuje se da oko polovica djece u dojenačkoj dobi barem povremeno gricka noktiće. U školskoj dobi učestalost se smanjuje, ali navika ostaje česta – u dobi 7 do 10 godina nokte grize približno svako treće dijete. U adolescenciji se navika često ponovno pojača – procjenjuje se da nokte grize oko 44% tinejdžera. To se često povezuje s emocionalnim promjenama, školskim pritiscima i potrebom za samoregulacijom. Učestalost nakon adolescencije postupno pada. Među mlađim odraslima navika je prisutna kod 19 do 29% ljudi, a u starijoj odrasloj dobi kod oko 5%”, pojašnjava psihijatrica Ćelić Ružić.

Psihijatrica Ćelić Ružić ističe da se grickanje noktiju kod djece u mlađoj dobi podjednako često javlja kod djevojčica i dječaka – zanimljivo je da se s odrastanjem ova navika češće zadržava kod dječaka. Iako je grickanje noktiju u većini slučajeva prolazna navika, dugotrajno i intenzivno grickanje noktiju kod djece može imati negativne posljedice za zdravlje, ali i utjecati na djetetovo samopouzdanje.

“Najčešće se prvo javljaju zanoktice, ranice, krvarenje i upale, a ponekad i paronihija (bolna, crvena oteklina uz nokat). Budući da se ispod noktiju zadržavaju mikroorganizmi, grickanjem dio nečistoća završava u ustima, što povećava rizik iritacija i infekcija. S vremenom nokti mogu rasti nepravilno, postati oštećeni ili deformirani. Kod dijela djece može stradati i korijen nokta pa oporavak ide sporije. Dugotrajno grickanje može i opteretiti prednje zube i čeljust te kod nekih dovesti do sitnih oštećenja zuba ili promjena zagriza. Ne treba zanemariti ni emocionalni dio – dijete se može sramiti ruku, skrivati ih ili biti izloženo zadirkivanju. S vremenom to može utjecati na djetetovo samopouzdanje”, pojašnjava.

Kad je potrebno potražiti stručnu pomoć?

Postoje i situacije u kojima grickanje noktiju u kojima se više ne radi o usputnoj navici, već o ponašanju koje ostavlja trag. Navika grickanja noktiju postaje zabrinjavajuća kad je svakodnevna i dugotrajna, a dijete govori da ne može prestati.

Grickanje noktiju kod djece postaje zabrinjavajuće, kako pojašnjava psihijatrica Ćelić Ružić, kad se vide fizičke posljedice kao što su ranice, krvarenje, bolne zanoktice, upale…. Zabrinjavajuće je i kad se grickanje noktiju javlja paralelno s drugim ponašanjima ili tjeskobom uz npr. čačkanje kože i čupkanje kose ili izraženu napetost. Grickanje noktiju često može imati i emocionalnu i socijalnu cijenu – dijete se može sramiti svojih ruku, skrivati ih, izbjegavati situacije u kojima će ih drugi primijetiti…

Stručnu pomoć bi bilo dobro potražiti u slučajevima kad grickanje noktiju boli, ostavlja posljedice ili ukazuje na to da je djetetu teško.

“U slučajevima kad je potrebna stručna pomoć, pedijatar je dobar izbor ako postoje ranice koje ne zacjeljuju, gnojne upale, stalna bol, jače crvenilo ili oteklina, osobito ako se upale ponavljaju. Dječji psiholog ili psihijatar može pomoći ako navika traje dugo i dijete ne uspijeva prestati ili ako se uz grickanje javljaju izražena tjeskoba, tikovi, ADHD simptomi ili druga ponavljajuća ponašanja. Podrška je korisna i kad se navika pojačava u razdobljima školskih problema, konflikata s vršnjacima ili obiteljskog stresa i nema poboljšanja”, objašnjava dr. sc. Ćelić.

Kako roditelji mogu pomoći?

Kada roditelji primijete grickanje noktiju kod djeteta, često se pitaju kako reagirati i mogu li pomoći. Kod navike grickanja noktiju vrijedi paradoks – što je pritisak veći, ona se ponekad još više učvrsti jer dijete doživljava dodatni stres. Upravo zato kritika, kažnjavanje i stalno upozoravanje često imaju suprotan učinak. Cilj nije zaustaviti naviku pod svaku cijenu, kako pojašnjava psihijatrica Ćelić Ružić, već pomoći djetetu da prepozna što naviku pokreće i pronađe zdravije načine smirivanja i oslobađanja napetosti.

“Najkorisniji je smiren dosljedan pristup s puno razumijevanja i bez dramatiziranja. Prije svega, važno je prepoznati okidače i prepoznati kad dijete najčešće grize nokte. Cilj je razumjeti naviku jer navike imaju funkciju. S djecom o grickanju noktiju treba razgovarati bez lekcije – najbolje djeluje kratak, miran razgovor bez osuđivanja. Kod mlađe djece grickanje često bude nesvjesno – tada stalno upozoravanje može pojačati naviku jer dijete dobije dodatnu pažnju. U takvim situacijama korisnije je djetetu općenito dati više rutine, sigurnosti i kvalitetnog zajedničkog vremena”, ističe Ćelić Ružić.

Djetetu se može, dodaje Ćelić Ružić, ponuditi i zamjena poput antistres loptice, fidget igračke, plastelina ili crtanja jer će mu biti lakše prestati kad ima alternativu. Kratko podrezani nokti i njega zanoktica su sitne promjene koje smanjuju iskušenje, a ohrabrivanje inagrađivanje truda – umjesto kritike, bolje je primjetiti napredak. Umjesto stalnog upozoravanja, korisno je i dogovoriti tajni znak koji djetetu samo signalizira da je počelo gristi nokte.

“Kod navike grickanja noktiju, djetetu može pomoći i trening preokreta navike (HRT). Dijete uči prepoznati poriv; odmah napraviti zamjensku radnju (npr. stisnuti lopticu) i održati motivaciju praćenjem napretka. HRT je učenje vještine, a ne pristup kroz sram i zabrane.
Što se tičegorkih lakova i flastera, oni mogu biti podsjetnik, ali sami rijetko rješavaju problem. Najkorisniji su kao pomoć uz rad na okidačima i zamjenskim strategijama”, zaključuje psihijatrica Ćelić Ružić.

Naslovna fotografija: Unsplash