Kako s djecom razgovarati o razvodu?

Razvod roditelja jedna je od najvećih promjena u životu djeteta. Iako često ne razumiju u potpunosti što se događa, vrlo brzo osjete promjene u obiteljskoj atmosferi – napetost u razgovorima, drugačiji ton glasa ili promjene u svakodnevnoj rutini. Roditelji pritom često vjeruju da dijete ništa ne primjećuje ili da ga mogu zaštititi šutnjom. No djeca su mnogo osjetljivija na emocionalnu klimu u domu nego što odrasli ponekad misle.

Kada i kako započeti razgovor

Pitanje Kada i što reći djetetu? često muči roditelje. Neki čekaju pravi trenutak, dok drugi strahuju da će razgovor pogoršati situaciju… Ipak, stručnjaci ističu da je ključ jasnoća. Dijete treba razumjeti što se mijenja u njegovu svakodnevnom životu i osjetiti da i dalje ima sigurno mjesto u oba doma. Način na koji se razgovor vodi može dugoročno oblikovati djetetovo povjerenje i osjećaj sigurnosti.

Djeca mogu proživljavati razne emocije – tugu, strah, zbunjenost, pa čak i osjećaj krivnje. Ponekad pokušavaju popraviti situaciju u svojoj glavi i osjećaju da su na neki način odgovorna za razvod. Važno je više puta i strpljivo ponavljati da razvod nije njihova krivnja te da oba roditelja i dalje vole i brinu o njima. Psihologinja Matea Roglić iz splitske Poliklinike Doctus pojašnjava kako razgovor i emocionalna podrška mogu znatno olakšati ovom procesu.

Važno je pripremiti dijete

Razvod roditelja jedna je od značajnijih promjena u životu djeteta. Djeca često ne razumiju u potpunosti što razvod znači, ali vrlo brzo osjete promjene u obiteljskoj atmosferi. Način na koji roditelji razgovaraju s djetetom o razvodu može imati velik utjecaj na to kako će dijete razumjeti situaciju i kako će se s njom emocionalno nositi. Psihologinja Roglić ističe kako djeca mogu uspješno proći razdoblje razvoda ako uz sebe imaju roditelje koji im pružaju osjećaj sigurnosti, stabilnosti i otvorene komunikacije. Jedno od najčešćih pitanja je upravo kako i kada započeti razgovor.

“Općenito se preporučuje da roditelji s djetetom razgovaraju kada je odluka o razvodu već donesena i kada imaju barem osnovnu ideju o tome kako će izgledati svakodnevni život nakon razdvajanja. Važno je da dijete dobije jasne i jednostavne informacije: gdje će živjeti, kako će viđati drugog roditelja i hoće li se neke stvari u njegovoj svakodnevici promijeniti. Razgovor bi trebao biti smiren, bez žurbe i bez prisutnosti konflikta. Idealno je da oba roditelja sudjeluju u razgovoru ako je to moguće, jer time djetetu šalju poruku da i dalje zajednički brinu o njegovoj dobrobiti”, pojašnjava.

Tuga, strah i osjećaj krivnje kod djece

Djeca mogu doživjeti različite emocije tijekom razvoda roditelja. Najčešće se pojavljuju tuga, zbunjenost, strah, ljutnja i osjećaj krivnje. Posebno je čest osjećaj krivnje jer djeca ponekad misle da su svojim ponašanjem pridonijela sukobu roditelja. Psihologinja Roglić ističe da je zato iznimno važno jasno reći da razvod nije njihova odgovornost. Djeca mogu reagirati promjenama u ponašanju: povlačenjem, pojačanom osjetljivošću, poteškoćama u koncentraciji ili većom potrebom za blizinom roditelja.

“Takve reakcije često su način na koji dijete pokazuje da mu je potrebna dodatna podrška. Primjerice, djetetu može kroz glavu prolaziti misao poput Možda se mama i tata ne bi svađali da sam bio bolji u školi ili Da sam ih više slušao, možda se ne bi razveli. Takve misli nisu rijetke jer djeca često pokušavaju pronaći smisao u situaciji koju ne razumiju u potpunosti. Zato je važno da roditelji jasno i više puta ponove da razvod nije povezan s djetetovim ponašanjem te da ono nije krivo za odluke odraslih”, objašnjava.

U razgovoru o razvodu djeca trebaju čuti nekoliko ključnih poruka koje im pomažu da se osjećaju sigurnije. Trebaju čuti razvod nije njihova krivnja, da ih oba roditelja i dalje vole, da će oba roditelja nastaviti brinuti o njima i da imaju pravo voljeti oba roditelja. Djeca često osjećaju snažnu lojalnost prema oba roditelja. Ako jedan roditelj govori negativno o drugome, dijete se može osjećati kao da mora birati stranu. Takva situacija za dijete može biti vrlo opterećujuća. U takvim situacijama djeca često ulaze u tzv. konflikt lojalnosti. To je osjećaj da moraju birati stranu ili štititi jednog roditelja od drugoga.

“Ako dijete pritom počne preuzimati ulogu tješitelja ili posrednika između roditelja, može doći i do pojave koju psihologija naziva parentifikacija, odnosno preuzimanja odgovornosti koje zapravo pripadaju odraslima. Zato treba izbjegavati negativne komentare o drugom roditelju pred djetetom. Kada dijete čuje da jedan roditelj omalovažava drugoga, ono često ne doživljava da je napadnut samo roditelj – nego i dio njega samoga, jer dijete svoju pripadnost i identitet gradi kroz odnos s oba roditelja“, dodaje psihologinja.

Kako izbjeći sukobe i pružiti sigurnost?

Djeca trebaju biti informirana o promjenama koje će utjecati na njihov svakodnevni život. Psihologinja Roglić ističe kako ne trebaju biti uključena u donošenje odluka koje su odgovornost odraslih. Razina informacija treba biti prilagođena dobi i razvojnoj fazi djeteta. Mlađoj djeci potrebna su jednostavna i konkretna objašnjenja, dok starija djeca i adolescenti često žele više informacija i priliku da izraze svoje mišljenje ili zabrinutosti. Važno je naglasiti da dijete ne bi trebalo odlučivati između roditelja. Takva odgovornost može za dijete biti emocionalno preteška. Istraživanja dosljedno pokazuju da za djecu nije najteži sam razvod, nego dugotrajni i intenzivni sukobi između roditelja.

“Djeca su vrlo osjetljiva na emocionalnu napetost između roditelja i često osjećaju da su uhvaćena između njih. Kada roditelji koriste dijete kao posrednika u komunikaciji ili kroz njega šalju poruke drugome roditelju, dijete može doživjeti snažan stres. Roditelji mogu pomoći djetetu tako da sukobe rješavaju izvan djetetove prisutnosti. Isto tako, ne bi trebali tražiti od djeteta da prenosi poruke, ne ispituju dijete o drugom roditelju. Djetetu trebaju dati do znanja da ima pravo na odnos s oba roditelja. Treba imati na umu da dijete ne može i ne smije biti posrednik u odnosu između odraslih. Kada roditelji dijete stavljaju u takvu ulogu, ono može početi osjećati odgovornost za odnos koji zapravo nije njegova odgovornost nositi”, kaže.

Djeca se u mnogim obiteljima uz podršku roditelja uspješno prilagode novoj situaciji. Ponekad je ipak korisno potražiti stručnu pomoć. Razgovor s psihologom može biti posebno koristan ako dijete pokazuje dugotrajnu tugu ili povlačenje, ima izražene poteškoće u školi, često pokazuje ljutnju ili agresivnost, ima poteškoće sa spavanjem ili izražene strahove. Psiholog može pomoći djetetu da izrazi svoje emocije, razumije promjene koje se događaju i razvije strategije suočavanja sa stresom.

“Roditeljima, također, može pomoći da pronađu načine komunikacije koji će djetetu pružiti više sigurnosti. Djeca možda ne mogu utjecati na odluku roditelja o razvodu. Način na koji roditelji komuniciraju s njima i brinu o njihovim potrebama može imati presudan utjecaj na to kako će dijete proći kroz ovo razdoblje. Kada dijete osjeća da je voljeno, zaštićeno i da ima stabilan odnos s oba roditelja, razvod ne mora biti iskustvo koje će dugoročno narušiti njegov osjećaj sigurnosti ili sposobnost stvaranja bliskih odnosa u budućnosti”, zaključuje psihologinja.

Naslovna fotografija: Pexels