Život u pokretu s Kristinom Milković Čilić — majčinstvo i obitelj kao avantura

Dubrovkinja s međunarodnom adresom i životom koji rijetko poznaje klasičnu rutinu, Kristina Milković Čilić svakodnevicu gradi u pokretu – između putovanja, poslovnih obaveza i obiteljskih trenutaka koje nastoji učiniti što mirnijima i prisutnijima. Iako je javnosti često poznata u sportskom kontekstu, njezina priča daleko je slojevitija. Kristina je poslovna žena koja je karijeru izgradila u području ljudskih resursa i razvoja talenata, danas vodi vlastitu konzultantsku tvrtku KMC Consulting te je od 2016. godine aktivno uključena u rad Zaklade Marin Čilić.

Posljednjih godina, središnje mjesto u njezinu životu zauzima majčinstvo. Kao majka dvojice sinova, Kristina živi u ritmu koji se ne planira već prilagođava dan po dan. Putovanja su postala dio njihove obiteljske svakodnevice, a balans između posla, obitelji i vremena za sebe proces koji se stalno mijenja. U intervjuu za Kidz.hr, Kristina Milković Čilić govori o nježnom roditeljstvu, postavljanju granica, odrastanju djece u pokretu i važnosti nježnosti prema samome sebi.

Majka ste dvojice sinova, Balda i Vita – imena koja se rijetko čuju. Kako ste ih birali i krije li se iza njih neka posebna priča?

Za Balda smo se jako lako odlučili jer se tako zvao moj tata, koji je preminuo kada sam imala samo sedam godina i za kojeg sam bila posebno vezana. Kad je Marin čuo ime, odmah mu se svidjelo i tako je i bilo. Moram priznati da me kasnije iznenadilo koliko je ljudima ime Baldo neobično i egzotično, jer je u dubrovačkom području zapravo prilično uobičajeno. Što se Vita tiče, tu smo se puno više lomili. Htjeli smo ime koje je kratko, zvučno i koje se, kao i Baldo, ne mijenja u vokativu –  čisto iz praktičnih razloga, da nam ih je lakše dozivati.

U jednom ste intervjuu spomenuli koliko vam je obitelj važna. Razmišljate li o proširenju obitelji ili zasad uživate u ovom ritmu?

Obitelj nam je apsolutni centar svijeta, i mog i Marinovog. Isto tako, život koji živimo nas je naučio da ništa previše ne planiramo. Trenutačno uživamo u ovoj fazi u kojoj su dečki – najbolji su prijatelji, stalno se igraju, poprilično su samostalni i stvarno baš uživamo s njima. A što donosi budućnost – vidjet ćemo.

Kako izgleda vaša roditeljska dinamika kod kuće – tko je stroži, a tko popustljiviji roditelj?

Mi volimo vjerovati da nismo strogi roditelji, i djeca to tako doživljavaju, iako nas drugi ponekad znaju zezati da jesmo jer se pravila ipak znaju i granice postavljaju. Zaista mislim da je naš odgoj prepun ljubavi, blagosti i nježnosti, ali s postavljenim granicama oko stvari koje su nam kao obitelji važne. Mislim da je važno da se i Marin i ja trudimo biti dosljedni, usklađeni i držati se istih vrijednosti. 

Baldo i Vito su vrtićke dobi. Kako su se snašli u vrtiću i kakvi su u društvu?

Obojica su se lijepo snašli, iako je početak i za jednog i za drugog bio težak. Kasnije su krenuli u vrtić i tek što se naviknu odemo na putovanje i tako u krug. Sad jako vole ići, podružiti se s prijateljima i podijeliti sva iskustva koja su doživjeli na putovanjima. S obzirom da su većinu vremena sami s nama i jedan s drugim, onda je zanimljivo vidjeti kako se njihove male osobnosti razvijaju i razlikuju kada su među drugom djecom.

Često putujete kao obitelj. Kako vaši sinovi doživljavaju putovanja i promjene okoline?

Putovanja su im dio normalnog života. Teže je bilo kada su bili mali, kada im je trebalo posebno kuhati, presvlačiti ih, stalno mijenjati gradove, hotel. Sad su već pravi svjetski putnici. Radila sam grubu procjenu, u 2025. smo prešli više od 120.000 kilometara. Tako da su se stvarno naučili putovati i raduju se svakom novom putovanju.

Kakav je odnos prema hrani kod vas doma – jesu li dječaci izbirljivi ili rado isprobavaju nova jela?

Za sada su prilično otvoreni prema hrani, što nam je jako drago. Baldo odmalena jede gotovo sve i uživa u isprobavanju novih okusa. Vito je nešto izbirljiviji i treba mu više vremena da prihvati nove namirnice, iako i on ima neke poprilično egzotične favorite.
Kao manji, Vito je jedno vrijeme odbijao gotovo svu hranu koja nije bila slatka ili jako jednostavna, poput riže i mesa. Ipak, svaki sam dan kuhala, stavljala mu hranu na tanjur i trudila se da barem bude izložen novim namirnicama. Polako je krenuo isprobavati jednu po jednu. Mislim da sva djeca imaju svoje faze, ali važno je da fazu ne zamijenimo s preferencijom pa odustanemo od izlaganja raznovrsnoj hrani. Važno mi je da im je prehrana raznolika, ali ništa im nije zabranjeno – ni slatkiši, ni sokovi ni grickalice.

A što je s vama – koja vam je hrana comfort food i uživate li u kuhanju?

Moram priznati da nisam nikad na hranu gledala kao comfort, jela sam sve. Najviše volim talijansku i japansku hranu. Kad smo dugo na putu, onda se najviše poželim domaće juhe pa je to prvo što radim kad dođemo s aerodroma. Što se tiče kuhanja, volim kuhati i kuham svaki dan kada nismo na putu.

Imate li neki recept za preporučiti?

Ne kuham po receptima, zato rijetko radim slatko, iako ga obožavam jesti. Najviše volim brza, improvizirana jela od onoga što imam u hladnjaku. Tako sam, primjerice, ovdje u Melbourneu brzinski napravila piletinu s lukom (ključno je dobro ga karamelizirati), gljivama i mladim špinatom, uz malo maslinova ulja, začina, soja umaka i par kapi aceta, a sve sam poslužila uz rižu na pari. Nedavno sam probala i brokulu s češnjakom i medom – ispala je savršeno. Uglavnom kuham po osjećaju, a srećom, kušači kažu da to dobro ispadne.

Jesu li Baldo i Vito već pokazali interes za sport ili neku drugu aktivnost?

Dok ja pišem ove odgovore, oni glume da igraju finale Grand Slama. Prije toga je bio nogomet, malo prije stolni tenis. Sport im je definitivno središnji dio dana. Kako puno putujemo, ne treniraju ništa sustavno, ali jako su aktivni, što nam je najvažnije.

Kako izgleda jedan vaš realan dan?

Teško je opisati jedan običan dan jer on uvelike ovisi o tome gdje se nalazimo. U 99% slučajeva dani nam nisu unaprijed isplanirani i često ne znamo kako će završiti. Možda je najlakše opisati jedan dan ovdje u Australiji. Ja se prva budim, radim kavu i rješavam sve što se nakupilo dok je Europa radila. Zatim se budi ostatak ekipe, doručkujemo i spremamo se za izlazak. Ako je običan dan, Marin ide na trening, a mi obilazimo parkove, muzeje, zoološke vrtove ili jednostavno šetamo i razgledavamo. Ako je dan meča, tada se sve vrti oko toga jer u tenisu nikad ne znate točno vrijeme početka. Trajanje samog meča može biti i do pet sati pa je teško bilo što planirati uz to. Navečer, kad se Europa probudi, a prije naše večere, najlakše mi je odrediti online sastanke ako ih imam taj dan nakon čega uglavnom izađemo na večeru.

Kad uhvatite malo vremena samo za sebe, kako ga najradije provodite?

Najviše volim provoditi vrijeme u društvu – s prijateljicama uz kavu i nadoknađivanje vremena koje sam bila odsutna. A kad sam sama, bingeanje serija mi je najdraža aktivnost. Kad smo na odmoru onda volim čitati knjige, jednu za drugom.

Koji biste savjet dali mladim, zaposlenim majkama?

Da budu blage i nježne prema sebi, jednako kao što su prema svojoj djeci i ljudima oko sebe. Da si dopuste kaotične dane i priznaju da ne mogu i ne moraju sve stići. Važno je i da na društvene mreže gledaju kao na bajke koje čitaju vlastitoj djeci – inspirirane su stvarnim ljudima i mjestima, ali nisu stvarnost. I za kraj možda najvažnije – traženje pomoći nije znak slabosti, nego znak poštovanja i ljubavi prema sebi i svojoj obitelji.

Naslovna fotografija: Kristina Milković Čilić