Savjetnica za roditelje Tanja Hrvatin Šimičić: “Roditeljstvo ne traži savršenstvo, nego stabilnost i spremnost na učenje”

Roditeljstvo danas dolazi s mnoštvom informacija, savjeta i mišljenja. Ono što roditeljima zaista treba su jasnoća, podrška i osjećaj da nisu sami u svakodnevnim izazovima. Takav pristup njeguje Tanja Hrvatin Šimičić, edukantica psihoterapije, certificirana savjetnica za roditelje i autorica programa usmjerenih na svjesno, povezano i smireno roditeljstvo.

Kroz svoj rad i edukacije, Tanja roditeljima pomaže razumjeti dječje emocije, postaviti zdrave granice bez narušavanja odnosa i razvijati sigurnu privrženost unutar obitelji. Njezin je fokus na dugoročnom odnosu – onom u kojem dijete uči regulirati emocije, a roditelj pronalazi vlastitustabilnost. U razgovoru za Kidz.hr, Tanja otkriva kako izgleda roditeljstvo s manje stresa, zašto su dječje reakcije često poruka, a ne problem i kako male promjene u komunikaciji mogu dugoročno promijeniti obiteljsku dinamiku.

Kako se moderno roditeljstvo razlikuje od onoga u kojem su odrastale prethodne generacije?

Pitanje je što uopće podrazumijevamo pod pojmom moderno roditeljstvo. Mnogi pod tim misle na popustljivi odgoj u kojem roditelj, u želji da poštuje dijete i zaštiti ga od traume, sve dopušta i ne postavlja granice. Ono o čemu se danas zapravo sve više govori jest odgoj koji se ne temelji na manipulaciji strahom – kaznit ću te pa to više nećeš raditi i slušat ćeš me jer se bojiš.

Umjesto toga, govori se o odgoju koji uključuje jasne i čvrste granice uz bezuvjetnu ljubav. To je odgoj u kojem je roditelj vođa.
Kada smo u istinskoj ulozi vođe, ne trebamo koristiti strah. Djetetu pružamo sigurnost kroz granice i pomažemo mu razviti vještine koje mu nedostaju. Tako odgajamo emocionalno zrelo i zdravo dijete – ne dijete koje sluša samo zato što se boji. Jer dijete koje sluša iz straha poslušno je dok smo blizu, a kada nas nema, radi po svome. Nije razvilo unutarnje vještine koje su mu potrebne da bude odgovorno, stabilno i zrelo.

Važno je reći da takav odgoj nije izum današnjice. Postojao je i prije 30 ili 40 godina. Osobno poznajem ljude koji su tako odgajani. Nije ih bilo mnogo, ali su postojali. Danas informacije brže kruže, posebno zahvaljujući društvenim mrežama, pa se o tim temama više govori. Sve više roditelja želi odgajati uz granice i ljubav. No, kao i često u društvu, skloni smo ići iz jedne krajnosti u drugu. Tako se mnogi roditelji još traže – traže ravnotežu – i ponekad odu u krajnost popustljivosti, iz straha da ne zeznu dijete.

Zašto su granice danas jedna od najtežih tema u roditeljstvu?

Granice su danas jedna od najtežih tema u roditeljstvu upravo zato što je teško pronaći sredinu između kazne i korištenja straha za kontrolu djetetova ponašanja te stvarnog vodstva – jasnih i čvrstih granica bez vikanja, prijetnji i bijesa. Tu vrlo brzo dolazimo do vlastitih kapaciteta i vlastite prošlosti. Da bismo mogli postavljati granice mirno i dosljedno, moramo se znati nositi s emocijama djeteta. A to često ovisi o tome kako su se naši roditelji nosili s našima.

Ako su emocije bile ušutkavane ili kažnjavane, ako je bunt značio gubitak bliskosti, tada je roditelju danas teško podnijeti djetetov plač, ljutnju ili otpor. Svako dijete će se protiviti granicama jer njegov živčani sustav još ne može regulirati sve te emocije i nositi se s ne. Zato granice nisu samo pitanje pravila, nego i pitanje odnosa i regulacije. Važno je i kako smo mi sami doživjeli granice. Jesmo li kroz njih učili da granica znači poštovanje sebe i druge osobe ili smo je doživjeli kao odbacivanje i gubitak povezanosti?

Cilj je da roditelj utjelovi vodstvo – da može reći ne i istovremeno ostati uz dijete. Kod mlađe djece to traži mnogo strpljenja i ponavljanja. Sa starijom djecom treba više razgovorati i pregovarati, ali granice i dalje moraju biti jasne. Kod djece iznad sedam godina pojavljuje se i snažan utjecaj izvana. Društvene mreže, pametni telefoni i sadržaji kojima djeca prije 16. godine realno ne bi trebala biti izložena snažno oblikuju njihova očekivanja i ponašanje. Teško je držati granice kada je vanjski utjecaj tako velik.

Zato je iznimno važno ulagati u odnos od najranije dobi. Upravo je odnos najveći zaštitni faktor. On je naš kapital za kasnije godine, jer ako je povjerenje izgrađeno, granice se puno lakše prihvaćaju. U radu s roditeljima često vidim da problem nisu granice same po sebi, nego naš kapacitet da izdržimo emociju koja se pojavi kada granicu postavimo – uključujući i vlastitu krivnju ili strah da ćemo pogriješiti.

Što, po Vašem iskustvu, danas najviše zbunjuje roditelje kada je riječ o odgoju i postavljanju granica?

Roditelje danas najviše zbunjuje količina informacija kojima su svakodnevno izloženi. Na društvenim mrežama dostupno je mnogo savjeta, ali oni su često oprečni i površni. Umjesto da roditelje vode dubljem razumijevanju sebe i djeteta, često ih dodatno udalje od vlastitog unutarnjeg kompasa. Tada roditelji počinju preispitivati svaku riječ koju izgovore. Pojavljuju se strah i krivnja – jesam li nešto pogrešno rekla, hoću li traumatizirati dijete, radim li dovoljno dobro? Takvo stanje stalne samokontrole stvara napetost, a napet roditelj se teško može povezati s djetetom. Jer povezanost je ključ. Povezanost i vođenje rješavaju većinu situacija.

Problem nije u tome što roditelji ne žele postaviti granice, nego u tome što ih nitko nije naučio kako to učiniti na način koji je i čvrst i povezujući. Zato je ključno da roditelji dobiju jasno razumijevanje dječjeg razvoja, emocija i vlastitih obrazaca. Kada razumiju što se događa ispod ponašanja, granice više nisu borba moći, nego dio odnosa.

Roditeljstvo je put s usponima i padovima. I dalje ćemo griješiti. No kada imamo znanje, razumijevanje i tek onda konkretne alate, griješimo iz drugačije pozicije – i gradimo drugačiji odnos. Tada dijete osjeti povezanost i rezultati su vidljivi.

Jesu li roditelji danas pod većim pritiskom da budu savršeni? Kako to utječe na njihovu sigurnost u odluke koje donose u roditeljstvu?

Rekla bih da dio roditelja danas zaista osjeća veći pritisak da bude savršeno dobar. Taj pritisak proizlazi iz osjećaja da nema prostora za pogrešku i da svaka odluka može imati dugoročne posljedice.

No važno je razumjeti da taj osjećaj ne pogađa sve jednako. Snažnije ga doživljavaju roditelji koji su i sami odrastali uz puno kritike, visokih očekivanja ili uz osjećaj da nikada nisu dovoljno dobri. U takvoj unutarnjoj strukturi lako se aktiviraju stari obrasci nesigurnosti i krivnje.
Roditeljstvo ne traži savršenstvo, nego stabilnost i spremnost na učenje. Kada roditelj prihvati da su pogreške dio procesa, raste i njegova sigurnost u vlastite odluke. 

Kako društvene mreže, savjeti s interneta i mišljenja okoline utječu na nesigurnost roditelja i postavljanje granica?

Društvene mreže i internet donijeli su veliku dostupnost informacija, ali i veliku količinu buke. Roditelji su svakodnevno izloženi savjetima koji su često oprečni, pojednostavljeni ili izvučeni iz konteksta. Nerijetko se dijele i neprovjerene informacije koje zvuče uvjerljivo, ali nemaju stručno uporište. Umjesto dubljeg razumijevanja, skupljaju se fragmenti informacija koji stvaraju dodatnu zbunjenost.

U takvom okruženju roditelji počinju preispitivati svaku riječ koju izgovore. Pojavljuje se strah da će nešto pogrešno reći ili istraumatizirati dijete. Umjesto jasnoće, javlja se napetost, a napet roditelj teško može dosljedno postavljati granice. Mišljenja okoline dodatno pojačavaju nesigurnost. Ako roditelj nema jasan smjer i razumijevanje principa, granice se lako mijenjaju ovisno o tome što je zadnje pročitao ili čuo. A djeci je upravo dosljednost ono što daje osjećaj sigurnosti.

Zato roditeljima nije presudno imati još savjeta, nego imati jasan okvir i razumijevanje principa odgoja. Kada uče na sustavan način i razumiju što se događa ispod ponašanja djeteta, više ne ovise o svakom novom trendu ili mišljenju. Tada granice postaju stabilne, a roditelj sigurniji u svoje odluke. U svom radu vidim koliko roditeljima znači kada umjesto fragmentiranih savjeta dobiju cjelovitu sliku i jasne smjernice na koje se mogu osloniti.

Kako bi definirali zdrave granice u odnosu roditelja i djeteta?

Zdrave granice nisu ni strogoća ni popustljivost. One su vodstvo. To su granice koje roditelj postavlja kako bi djetetu pružio sigurnost i stabilan okvir unutar kojeg može rasti i učiti. Dijete se ne rađa s kapacitetom za samoregulaciju, zato su granice način na koji mu “posuđujemo” svoju stabilnost dok njegov sustav sazrijeva.

Dijete će se granicama opirati – to je dio zdravog razvoja. No razlika je velika postavljamo li granicu kroz prijetnju i strah ili kroz odgovornost i prisutnost. Zdrava granica ne prekida odnos. Ona poručuje Ne mogu ti to dopustiti i ostajem uz tebe dok ti je teško.
Cilj granica nije ultimativna poslušnost, nego razvoj unutarnje regulacije i odgovornosti te razlikovanje dobrog od lošeg.

Kako granice doprinose osjećaju sigurnosti i emocionalnoj regulaciji djeteta?

Dijete još ne zna plivati u svijetu emocija, impulsa i pravila jer njegov mozak i živčani sustav tek sazrijevaju. Granice su poput plivalica dok dijete uči plivati – ne sputavaju ga, nego stvaraju sigurno okruženje u kojem može jačati svoje kapacitete.

Kada dijete prelazi granicu, to najčešće nije prkos, nego znak da još nema razvijene vještine samokontrole i samoregulacije. Zato mu treba odrasla osoba koja će mirno i dosljedno preuzeti odgovornost.

Ako ostanemo uz dijete dok proživljava frustraciju ili ljutnju, njegovo tijelo uči kako se teške emocije podnose i kako se ponovno umiriti. Tako granice ne grade samo ponašanje, nego i živčani sustav. Dugoročno, one doprinose osjećaju sigurnosti i razvoju emocionalne regulacije – temeljima emocionalne zrelosti.

Što se događa s djetetom koje odrasta bez jasnih granica?

Dijete koje odrasta bez jasnih granica ne postaje slobodnije. Postaje nesigurnije. Kada granice nisu jasne, dijete ih mora stalno testirati kako bi shvatilo gdje su rubovi. To često izgleda kao “loše ponašanje”, ali zapravo je potraga za sigurnošću.

Bez stabilnog okvira dijete ostaje u stanju nesigurnosti. A nesigurnost kod djece se ne pokazuje tišinom, nego disregulacijom.
Dijete kojem se ne postavljaju granice ne razvija ni vlastiti osjećaj granica. Ne uči gdje završava ono, a gdje počinje druga osoba. Teže poštuje tuđe granice i teže štiti svoje.

Još važnije – bez granica dijete ne razvija toleranciju na frustraciju. A život nužno uključuje ne, čekanje i razočaranje. Ako dijete nema priliku učiti nositi se s frustracijom uz stabilnog roditelja, ne razvija otpornost – razvija tjeskobu. Granice zato nisu ograničavanje djeteta. One su temelj njegove buduće stabilnosti.

Zašto djeca prirodno testiraju granice? Što nam time zapravo poručuju? Je li to faza vezana uz određeni uzrast djeteta ili djeca jednostavno uvijek testiraju granice?

Djeca testiraju granice jer kroz to grade vlastiti identitet. U razvoju postoje faze u kojima dijete postupno gradi osjećaj vlastitog ja, separira se od roditelja i uči funkcionirati kao zasebna osoba. Da bi jednog dana moglo biti samostalno i brinuti se o sebi, mora prvo otkriti tko je ono – a to znači i pokazati što želi i što ne želi.

Neke faze su roditeljima vrlo vidljive, poput druge godine ili adolescencije. No proces diferencijacije traje cijelo djetinjstvo. Dijete istražuje, ispituje i testira gdje su rubovi – i vlastiti i roditeljski. Protuvolja nije manipulacija. Ona je dio odrastanja. Dijete ne testira granice zato da bi nas provociralo, nego zato da bi razumjelo svijet i sebe u tom svijetu.

Istovremeno, iako je testiranje prirodno, ono nije jednako intenzivno u svim obiteljima. Djeca roditelja koji postavljaju jasne, dosljedne granice i ostaju povezani s djetetom čak i kada se ono najlošije ponaša – testiraju manje. Jer su sigurnija. A sigurnom djetetu nije potrebno stalno provjeravati gdje su rubovi.

Kako se dječje ponašanje mijenja kada su granice jasne, ali dosljedne?

Kada su granice jasne i dosljedne, dijete se osjeća sigurnije i mirnije. A iz sigurnosti dolazi suradnja. Dijete koje zna gdje su rubovi ne mora ih stalno testirati. Ne troši energiju na provjeravanje koliko daleko može ići, nego tu energiju usmjerava na istraživanje, igru i učenje. Zna da postoji odrasla osoba na koju se može osloniti – i kada mu je teško i kada ne uspijeva slijediti pravila. Takva djeca s vremenom više surađuju jer su mirnija, više regulirana i usvajaju vještine potrebne za bolje ponašanje. Lakše prihvaćaju ne jer su doživjela da granica ne znači gubitak odnosa.

U radu s roditeljima često čujem kako djeca počnu jedno drugome postavljati granice na zdrav način. Počinju asertivno komunicirati, štititi sebe i rješavati neke situacije bez intervencije odraslih. To je znak da granice nisu samo vanjsko pravilo, nego su postale unutarnja struktura i vještine koje dijete prenosi na druge odnose. Dosljedne granice stvaraju stabilnu djecu, a roditeljima donose lakše roditeljstvo.

Može li se biti nježan i topao roditelj, a istovremeno imati čvrst autoritet – i kako izgleda autoritet koji nije zasnovan na strahu?

Apsolutno može. Zapravo, to je cilj.

Nježnost i autoritet nisu suprotnosti. Problem nastaje kada autoritet poistovjetimo sa strahom, a nježnost s popustljivošću. Zdrav autoritet izgleda ovako: ja sam vođa, dosljedna sam i čvrsta, ali ti istovremeno pružam sigurnost i povezanost. Mogu ti jasno reći da nešto ne možeš. Mogu zaustaviti ponašanje. Ali ne povlačim ljubav i ne prekidam odnos. Ostajem uz tebe, čak i kada si ljut, razočaran ili frustriran.

Autoritet koji nije zasnovan na strahu ne treba prijetnje ni kazne da bi bio učinkovit. On počiva na dosljednosti, regulaciji i odnosu. Dijete surađuje ne zato što se boji, nego zato što osjeća sigurnost i povjerenje. Da bismo to postigli, potrebno je razumjeti razvoj djeteta, vlastito funkcioniranje i odnos koji gradimo svakodnevno. Autoritet bez odnosa stvara strah. Odnos bez autoriteta stvara nesigurnost. Kombinacija oboje stvara stabilno dijete.

Zašto roditelji često osjećaju krivnju kada postavljaju granice? Što se krije iza straha od autoriteta?

Roditelji često osjećaju krivnju kada postavljaju granice jer duboko u sebi nose strah da će time izgubiti ljubav djeteta. Mnogi su i sami odrastali u okruženju u kojem je granica značila kaznu ili prekid odnosa. Tako su naučili da ne vodi udaljavanju.

Osim toga, roditelji se često ne boje same granice, nego emocija koje dolaze nakon nje. Boje se djetetove ljutnje i plača, kao da će ga time oštetiti. No dijete ne oštećuju emocije. Oštećuje ga kada u tim emocijama ostane samo. Strah od autoriteta često je zapravo strah od gubitka povezanosti. Kada roditelj razumije da zdrava granica ne prekida odnos nego ga učvršćuje, krivnja se postupno smanjuje.

Kako se nositi s dječjim otporom, ljutnjom i tantrumima kada postavljamo granice? Što roditelj treba regulirati prvo – djetetove emocije ili svoje?

Prvo moramo biti svjesni da granica ne izgleda ovako: roditelj kaže ne, a dijete odgovori u redu, mama. To je mit.

Nije lako biti dijete. Nešto silno želiš, a više puta dnevno čuješ ne i moraš odustati od svojih želja. Otpor, ljutnja i tantrumi nisu dokaz da granica nije dobra, nego da je djetetu teško. Roditelju tu pomaže jednostavna unutarnja pozicija: Ja te vodim. Ti možeš imati bilo kakvu reakciju – ja to mogu nositi.

Što se tiče regulacije, roditelj uvijek prvo regulira sebe. Jer jedino tako može regulirati dijete. Ako smo preplavljeni, lako ćemo granicu pretvoriti u prijetnju ili borbu moći. To ne znači da moramo uvijek biti smireni. To je nerealno. Ali važno je da budemo svjesni što se događa u našem tijelu i u djetetovu. Kada to primijetimo, možemo izabrati reakciju koja je sigurna za dijete – i dugoročno iscjeljujuća za nas.
I da, u stvarnom životu to često radimo paralelno. Reguliramo sebe dok pokušavamo pomoći djetetu. Roditeljstvo nije teorija. Ono je praksa u realnom vremenu.

Što roditelj može učiniti kada pukne i reagira drugačije nego što želi?

Popraviti odnos.

Svi ćemo ponekad puknuti. Razlika nije u tome hoćemo li pogriješiti, nego što radimo nakon toga. Roditelj može doći do djeteta i preuzeti odgovornost za svoj postupak. To ne umanjuje djetetovu odgovornost. Možemo reći Nije u redu to što si radio. I nije u redu način na koji sam ja vikala.

Time dijete učimo dvjema važnim stvarima – da ponašanje ima granice i da odrasli preuzimaju odgovornost za svoje reakcije. Time dijete također uči preuzimati odgovornost za svoje postupke. Djeca zapravo najviše uče po modelu, doživljavajući naše postupke na sebi a ne putem nekakvih disciplinskih mjera.

Ranjivost je jedan od najsnažnijih alata u roditeljstvu. Ona ne ruši autoritet, nego ga produbljuje. Roditelj koji je vođa ne glumi savršenstvo. On pokazuje kako izgleda preuzeti odgovornost, popraviti odnos i ostati povezan. Kod popravka roditelj se osim što preuzima odgovornost, daje mu ono što je prvotno izostalo – povezanost i tako skida teret s djeteta. Djeca ne trebaju savršene roditelje. Trebaju roditelje koji znaju popraviti.

Trebaju li roditelji i djeca biti prijatelji?

Ovisi što pod tim podrazumijevamo. Ako pod prijateljstvom mislimo na bliskost, povjerenje i otvorenu komunikaciju – onda da, to su kvalitete koje želimo u odnosu s djetetom. Ali ako mislimo na ravnopravnost, onda ne. Roditelj i dijete nisu ravnopravni. Roditelj donosi odluke koje se djetetu ponekad neće sviđati. Drži okvir kroz granice i preuzima odgovornost za sigurnost i razvoj. Prijatelji to ne rade.

Roditelj je u poziciji autoriteta – ali autoritet ne znači vikanje, kažnjavanje ili zastrašivanje. Znači vodstvo. Znači da držim okvir, a istovremeno ostajem povezana. Djetetu ne treba prijatelj. Treba mu odrasla osoba koja će ga voditi, štititi i postavljati granice, a pritom ostati u odnosu. To nije prijateljstvo. To je zdrav odnos roditelja i djeteta.

Kako različiti odgojni pristupi između roditelja i odgojitelja u vrtiću mogu utjecati na dijete? Treba li dijete imati ista pravila u oba okruženja?

Svako dijete zaslužuje odgoj koji uključuje jasne granice i emocionalnu povezanost. Roditelji ponekad kažu Važno je da kod kuće ima dobre temelje, nema veze kako je u vrtiću ili školi. No istina je da su odgojitelji i učitelji važni odrasli u djetetovu životu. Oni sudjeluju u oblikovanju djetetove slike o sebi i svijetu. Idealno je da dijete u oba okruženja doživljava slične vrijednosti – poštovanje, dosljednost i jasne granice. Pravila ne moraju biti identična, ali pristup bi trebao biti usklađen u temeljima.

Kada su poruke potpuno suprotne, dijete može biti zbunjeno. Ipak, ako ima barem jedan stabilan odnos u kojem je viđeno, poštovano i razumljeno ispod površine ponašanja, to je snažan zaštitni faktor. No ne možemo reći da drugi odnosi nemaju utjecaj. Svaki značajan odrasli ostavlja trag. Zato je suradnja između roditelja i odgojitelja važna da budu usmjereni prema istom cilju: sigurnom i zdravom razvoju djeteta.

Kako roditelji mogu konstruktivno razgovarati s odgojiteljima kada osjete nesklad i neslaganje?

U praksi još uvijek postoje različita uvjerenja o odgoju. Neka se temelje na kažnjavanju i kontroli ponašanja, dok se suvremeni pristupi oslanjaju na razvojnu psihologiju i razumijevanje regulacije. Kada roditelj osjeti nesklad, važno je krenuti iz zajedničkog cilja – a to je dobrobit djeteta.

Razgovor koji započinje napadom rijetko donosi promjenu. Razgovor koji započinje pitanjem Što je najbolje za dijete u ovoj situaciji? otvara prostor za suradnju. Roditelji imaju pravo jasno postaviti granice oko postupaka koji nisu u skladu s njihovim vrijednostima ili suvremenim pedagoškim principima. Istovremeno, i odgojitelji imaju odgovornost roditeljima ukazati ako neki obrasci kod kuće otežavaju djetetovo funkcioniranje.

Ono što se danas u velikoj mjeri izgubilo jest povezanost vrtića i obitelji. A vrtić je, sviđalo nam se to ili ne, produžetak obitelji. Djeca ondje provode velik dio dana i njihova sigurnost snažno ovisi o tome koliko odrasli surađuju. Zato je važno stvarati više prilika za povezivanje – kroz druženja prije samog početka vrtića, otvorenu komunikaciju, susrete i prisutnost roditelja u životu ustanove. Dijete se osjeća najsigurnije kada vidi da odrasli u njegovu životu surađuju, a ne djeluju odvojeno.

Izvor naslovne fotografije: Tanja Hrvatin Šimičić