Tinejdžeri pod pritiskom: kako prepoznati anksioznost?

Tinejdžeri danas odrastaju u svijetu prepunom očekivanja, brzih promjena i stalnih usporedbi – u školi, među vršnjacima, ali i online. Povremena trema pred ispit ili nervoza zbog uklapanja u društvo normalni su dijelovi odrastanja i većina adolescenata ih doživljava. Ovi osjećaji ponekad pomažu da se pripreme za izazove i nauče nositi s pritiskom.

No, zabrinutost ponekad preraste u intenzivnije stanje. Dugotrajna napetost, učestale tjelesne tegobe bez jasnog uzroka, problemi sa snom ili izbjegavanje aktivnosti koje su prije bile uobičajene mogu značiti da anksioznost počinje ometati svakodnevni život. Tada ono što na prvi pogled izgleda kao prolazna briga može postati ozbiljniji problem koji zahtijeva pažnju.

Ipak, postoje učinkoviti načini kako roditelji i tinejdžeri mogu zajedno smanjiti stres i nesigurnost – od uvođenja jasnih rutina i umjerene tjelesne aktivnosti do učenja kako prepoznati i preispitati negativne misli. Stručna podrška pomaže prepoznati kada je zabrinutost ozbiljnija te kako postupno graditi otpornost i samopouzdanje. Psihologinja Ivančica Bulut Gubić iz osječke Privatne psihološke prakse Pučić za Kidz.hr pojašnjava kako prepoznati prve znakove i pružiti učinkovitu podršku tinejdžeru.

Kad je zabrinutost normalna, a kada prelazi granicu?

Anksioznost je u adolescenciji česta pojava i u razvoju se očekuje. Psihologinja Bulut Gubić ističe kako je adolescencija razdoblje intenzivnih promjena, pojačane osjetljivosti na procjenu vršnjaka i potrebe za pripadanjem. Normalno je da tinejdžeri osjećaju tremu prije ispita ili javnog nastupa, zabrinutost oko uklapanja u društvo, pojačanu samokritičnost te povremene emocionalne oscilacije. Takve se reakcije smatraju razvojno očekivanima kada su situacijski uvjetovane, prolazne i ne narušavaju značajno svakodnevno funkcioniranje u školi, obitelji i vršnjačkim odnosima.

“Zabrinutost postaje klinički relevantna kada je intenzivna, dugotrajna i počinje ograničavati funkcioniranje. Ako tinejdžer tjednima ili mjesecima izbjegava školu, društvene aktivnosti ili situacije koje su mu ranije bile uobičajene, ima učestale tjelesne tegobe bez jasnog medicinskog uzroka, poremećaje spavanja, napadaje panike ili izražene osjećaje bezvrijednosti i beznađa, potrebno je potražiti stručnu procjenu. Ključno je pitanje ometa li anksioznost razvojne zadatke i kvalitetu života djeteta”, dodaje

Kako roditelji mogu podržati tinejdžere?

Roditelj ima važnu regulatornu ulogu u emocionalnom razvoju. Tinejdžeru se podrška može osigurati tako da mu se osigura prostor za samostalno donošenje odluka i suočavanje s izazovima. Isto tako, redoviti razgovori o osjećajima, zajedničko planiranje obaveza i modeliranje strategija suočavanja sa stresom – poput tjelesne aktivnosti, kvalitetnog sna i odmjerenog korištenja digitalnih sadržaja – pomažu tinejdžeru da razvije vlastite vještine regulacije emocija.

“Podrška podrazumijeva validaciju osjećaja bez umanjivanja ili dramatiziranja, spremnost na slušanje bez brzog davanja rješenja te izbjegavanje kritike i uspoređivanja. Važno je zadržati strukturu, jasna očekivanja i rutinu jer predvidljivost povećava osjećaj sigurnosti. Istodobno, treba izbjegavati pretjeranu zaštitu i preuzimanje svih obveza umjesto djeteta jer takav pristup dugoročno može održavati anksioznost”, pojašnjava psihologinja.

Kako kombinirati dnevne rutine i stručnu pomoć?

Dosljedne životne navike imaju snažan zaštitni učinak. Redovita tjelesna aktivnost, kvalitetan i strukturiran san te umjereno korištenje digitalnih sadržaja značajno utječu na emocionalnu stabilnost. Učenje prepoznavanja i preispitivanja negativnih automatskih misli, dio je učinkovitih psiholoških strategija. Razvijanje osjećaja kompetentnosti i postupno suočavanje sa situacijama koje izazivaju strah dodatno jačaju samopouzdanje i otpornost. Bulut Gubić ističe kako se preporučuje uključiti stručnjaka ako simptomi traju, pogoršavaju se ili značajno narušavaju funkcioniranje.

“Proces obično započinje kliničkom procjenom koja uključuje razgovor s tinejdžerom i roditeljima te, prema potrebi, primjenu standardiziranih upitnika ili psihodijagnostičkih postupaka. Najčešći oblik tretmana je kognitivno-bihevioralna terapija, a kod prisutnosti ozbiljnijih simptoma surađuje se s dječjim i adolescentnim psihijatrom radi procjene potrebe za farmakoterapijom ili dodatnim oblikom podrške i pomoći. Roditelji su važan dio terapijskog procesa, osobito kod mlađih adolescenata jer njihova podrška značajno doprinosi uspješnosti intervencije”, zaključuje.

Naslovna fotografija: amonlada 33Vecteezy