Kad igranje videoigara postaje problem?

Videoigre su odavno prestale biti samo dječja zabava – postale su sastavni dio odrastanja u digitalnom dobu. Dok neki vide samo ekrane i kontrolere, drugi u njima prepoznaju alate za učenje, kreativnost i društvenu povezanost. No, roditelji se često osjećaju kao da gledaju tu igru bez pravila: kolika je sigurna količina vremena pred ekranom, koje naslove odabrati i kako razgovarati s djetetom o onome što se događa u virtualnom svijetu? Ovo su pitanja na koja mnogi traže jasan, razumljiv odgovor.

Dobar pristup videoigrama ne znači puko ograničavanje ili zabrane, nego pametno uključivanje roditelja i razgovor s djetetom o iskustvima koja ga oblikuju. Kroz zajedničko igranje i postavljanje granica gradimo most povjerenja i pomažemo djeci da razviju zdrave navike – od upravljanja vremenom do prepoznavanja što im koristi, a što može biti štetno. U nastavku donosimo stručni uvid psihijatrice Mirele Ćelić Ružić iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan koji roditeljima može pomoći da bolje razumiju kako balansirati digitalne izazove s emocionalnim i socijalnim razvojem djece.

Kako videoigre utječu na djecu

Videoigre same po sebi nisu ni dobre ni loše, ističe psihijatrica Ćelić Ružić. Njihov učinak uvelike ovisi o tome kako, koliko i koje igre dijete igra.

“Određene vrste igara mogu poticati razvoj pažnje, brže donošenje odluka i bolju koordinaciju oko–ruka. Primjerice, igre koje traže strategiju i planiranje mogu razvijati logičko razmišljanje, dok igre koje uključuju timsku suradnju potiču komunikacijske vještine.
S druge strane, ako igranje postane pretjerano ili zamijeni druge važne aktivnosti poput kretanja, druženja i sna, mogu se pojaviti negativne posljedice. Djeca koja su već sklonija impulzivnosti ili emocionalnim teškoćama mogu imati više poteškoća sa samoregulacijom kada provode previše vremena uz igre. Dakle, ključ nije u potpunoj zabrani, nego u ravnoteži”, pojašnjava.

Ne postoji univerzalno pravilo o vremenskom ograničenju videoigara koje jednako vrijedi za svako dijete, dodaje Ćelić Ružić.

“Kod mlađe djece preporučuje se kraće i strukturirano vrijeme igranja uz nadzor. Kod školske djece i adolescenata važnije je pratiti cjelokupno funkcioniranje nego strogo brojati minute. Ako dijete uredno izvršava školske obveze, ima dovoljno sna, druži se i bavi se drugim aktivnostima, tada igranje vjerojatno nije problem. Osim trajanja, jednako je važno voditi računa o sadržaju igre i njezinoj primjerenosti dobi”, pojašnjava.

Kad se trebate zabrinuti

Igranje videoigara postaje zabrinjavajuće, ističe psihijatrica Ćelić Ružić, onda kada više nije samo zabava, nego počinje upravljati djetetovim danom.

“Ako dijete zapostavlja školu, obitelj, prijatelje ili druge interese zbog igranja – to je znak za oprez. Posebno je važno obratiti pažnju na to može li dijete prekinuti igranje bez snažne frustracije ili ljutnje. Rani znakovi nezdravog odnosa uključuju skrivanje stvarnog vremena igranja, pad motivacije za druge aktivnosti, promjene raspoloženja i razdražljivost kada se ograniči pristup igrama. Problem nije u samom igranju, već u gubitku kontrole i negativnom utjecaju na svakodnevni život”, govori.

Nakon igranja nasilnih videoigara, neka djeca mogu biti kratkotrajno uzbuđenija ili razdražljivija. To ne znači da su same igre dugoročni uzrok agresivnog ponašanja. Kako objašnjava Ćelić Ružić, važniju ulogu imaju obiteljsko okruženje, stil odgoja i djetetov temperament. Posebno su osjetljiva djeca koja već imaju poteškoće u regulaciji emocija ili odrastaju u konfliktnim uvjetima. Zato je, ističe, važnije razumjeti dijete i kontekst u kojem odrasta nego pojednostavljeno krivnju pripisivati samoj igri.

Kada igranje postane način bijega od problema, adolescenti mogu osjećati veću usamljenost, tjeskobu ili niže raspoloženje. Pretjerano se igranje, upozorava Ćelić Ružić, često povezuje s poremećajima sna, smanjenom tjelesnom aktivnošću i povlačenjem iz stvarnih socijalnih odnosa. S druge strane, umjereno igranje može imati i pozitivne učinke. Igre adolescentima pružaju osjećaj uspjeha, pripadnosti i opuštanja, a introvertiranijoj djeci online okruženje može biti lakši način za socijalnu interakciju. U određenim terapijskim kontekstima digitalne igre koriste se i kao alat za razvoj socijalnih i kognitivnih vještina, naglašava psihijatrica.

Kako prepoznati rizično ponašanje

Granice i pravila vezani uz videoigre najbolje funkcioniraju kada se postavljaju u suradnji s djetetom. Sudjelovanje djeteta u dogovoru o pravilima daje mu osjećaj odgovornosti i poštovanja. Umjesto strogih zabrana i kazni, učinkovitiji pristup je razgovor u stilu razumijem te, ali trebamo održati ravnotežu. Roditelji bi trebali pokazati interes za igre koje dijete igra, a povremeno čak i aktivno sudjelovati u njima. Kako ističe psihijatrica Ćelić Ružić, takav pristup ne potiče ovisnost, nego gradi povjerenje i otvorenu komunikaciju. Dijete koje se osjeća shvaćeno rjeđe skriva svoje digitalne navike.

Oblik socijalizacije ili problem

Psihijatrica Ćelić Ružić ističe i kako je važno razlikovati interes za videoigre od razvoja problematičnog obrasca igranja. Dijete može provoditi više vremena u igrama, dodaje, a da to i dalje bude razvojno uredno, osobito u razdobljima kada mu je to glavni oblik socijalizacije. Problem nastaje onda kada igranje počinje narušavati funkcioniranje u više životnih područja. Kad govorimo o rizičnim obrascima i videoigrama, Ćelić Ružić je pojasnila kako ih prepoznaje prema nekoliko jasnih pokazatelja.

“Prvi je gubitak kontrole kada dijete ne uspijeva prekinuti igranje unatoč dogovoru ili postavljenim pravilima. Drugi je prioritet koji igre dobivaju u odnosu na druge aktivnosti poput školskih obaveza ili druženja koji se postupno potiskuju. Treći je emocionalna ovisnost o igranju koja se očituje kao izražena razdražljivost, tjeskoba ili nagle promjene raspoloženja kada pristup igrama nije moguć. Posebnu pažnju obraćam na situacije u kojima dijete koristi igranje kao dominantan način regulacije emocija, odnosno kao bijeg od frustracije, dosade ili socijalnih teškoća. Prevencija problema s videoigrama najbolje funkcionira kada se djeluje rano i strukturirano. Ne preporučuje isključivo strogi restriktivan pristup, već kombinaciju jasnih granica i kvalitetne komunikacije”, ističe.

Ovisnost se razvija postupno

Učinkovita prevencija mogućih problema s videoigrama kod djece, prema Čelić Ružić, uključuje postavljanje pravila o vremenu i uvjetima igranja te praćenje funkcionalnosti djeteta u izvršavanju obaveza, kvaliteti sna, fizičkoj aktivnosti i socijalnim kontakata. Preporučuje se razvijanje alternativnih izvora zadovoljstva, razgovor o motivima i sadržaju igranja te modeliranje uravnoteženog korištenja tehnologije. Uočavanje promjena kod djeteta – npr. povlačenja, pada školskog uspjeha ili prevelike emocionalne vezanosti uz igre – omogućuje pružanje pravovremene podrške, uključujući i stručnu pomoć. Ovisnost o videoigrama obično se razvija postupno i u kontekstu drugih emocionalnih ili razvojnih izazova. Prevencija je zato usmjerena i na ograničavanje ekrana i na jačanje emocionalne regulacije, socijalnih vještina i stabilnih obiteljskih odnosa.

Naslovna fotografija: Pexels