Tinejdžeri se s alkoholom najčešće ne susreću u tišini ili iz puke znatiželje, nego u društvu – na rođendanima, u izlascima ili na okupljanjima gdje se očekuje da se uklope. Čaša u ruci u takvim trenucima često nije samo piće, nego svojevrsna ulaznica u grupu. U adolescenciji je potreba za pripadanjem snažna, a granica između onoga što mladi stvarno žele i onoga što misle da se od njih očekuje se lako zamagli. Ono što odraslima može djelovati kao prolazna faza ili bezazlen eksperiment, za tinejdžera često nosi puno dublje značenje – vezano uz prihvaćanje, sigurnost i sliku o sebi.

Istodobno, odrastanje se danas ne odvija samo unutar obitelji i škole. Svakodnevicu mladih sve više oblikuju sadržaji koje prate online – od kratkih videa do poruka koje, gotovo neprimjetno, stvaraju sliku o tome što znači biti opušten, zabavan ili svoj. U takvom okruženju alkohol se često prikazuje kao nešto što olakšava komunikaciju, briše nelagodu i pomaže da se lakše uklopiš. No ono što izostaje je šira slika – ona ostavlja trag u stvarnom životu.

Ovu je temu važno otvoriti bez brzih zaključaka, bez dramatiziranja, ali i bez umanjivanja. Odnos tinejdžera prema alkoholu rijetko je jednostavan – često je isprepleten s emocijama, pritiscima i razvojnim izazovima kroz koje prolaze. Razumjeti ovaj kontekst znači otvoriti prostor za razgovor i prevenciju koja uistinu djeluje. Psihijatrica Mirela Ćelić Ružić iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan za Kidz.hr pojašnjava zašto mladi posežu za alkoholom, kada je važno reagirati i kako roditelji mogu biti važan oslonac.

Zašto tinejdžeri posežu za alkoholom?

Psihijatrica Ćelić Ružić ističe kako mladi ne piju zato što su loša djeca. Kad posegnu za alkoholom, to najčešće nije znak bunta radi bunta. U pozadini je češće nešto puno jednostavnije: potreba da se uklope, budu prihvaćeni i ne ispadnu drugačiji od drugih. Piju jer žele pripadati, što je u adolescenciji gotovo razvojni imperativ. Žele biti dio društva, ostaviti dojam sigurnosti i odraslosti, a alkohol se često doživljava kao dio izlaska, zabave i normalnog ponašanja. Neki ga probaju iz znatiželje, neki zato da ne budu jedini koji odbijaju, a neki zato što misle da će uz njega lakše razgovarati, biti opušteniji i manje nesigurni.

“Isto tako, važno je priznati da djecu danas ne odgajaju samo roditelji. Odgajaju ih i algoritmi. Osim vršnjaka, na mlade danas snažno utječu društvene mreže, influenceri i cijela pop-kultura samopomoći koja često prodaje površnu verziju samopouzdanja, uspjeha i slobode. Dio self-help gurua i lifestyle influencera mladima šalje poruku da je svaka nelagoda nešto što treba brzo utišati, prekriti ili pretvoriti u sadržaj. Alkohol se u tom prostoru često prikazuje kao zabavan detalj, alat za opuštanje ili znak društvene lakoće. U stvarnosti, to nije ni sloboda ni samopouzdanje. To je loš utjecaj upakiran u privlačan format”, pojašnjava.

Mnogi mladi danas žive pod velikim pritiskom, dodaje. Škola, uspjeh, društvene mreže, izgled, odnosi s vršnjacima, nesigurnost i strah od budućnosti često stvaraju emocionalno opterećenje koje odrasli podcjenjuju. Alkohol u takvom stanju može djelovati kao brz izlaz. Može kratkotrajno stvoriti osjećaj opuštenosti ili manje nelagode. Dugoročno, alkohol tinejdžera ne smiruje. Često pogoršava ono što već postoji i pojačava ono od čega je pokušao pobjeći. Može povećati impulzivnost, pogoršati tjeskobu, narušiti san i pojačati depresivne simptome. Taj je rizik još veći kod mladih koji već imaju teškoće s pažnjom, ponašanjem, anksioznošću ili traumatskim iskustvima.

Alkohol i tinejdžerski razvoj: što se događa u pozadini?

Alkohol i tinejdžerski mozak nisu bezazlena kombinacija. Ćelić Ružić ističe kako je najvažnija činjenica jednostavna: alkohol ne djeluje isto na odraslu osobu i na tinejdžera. Mozak adolescenata još se razvija. U toj dobi sazrijevaju funkcije odgovorne za planiranje, samokontrolu, procjenu rizika, donošenje odluka i emocionalnu regulaciju. Kada se u taj proces uključi alkohol, on može ometati razvoj tih sposobnosti. To se ne mora odmah dramatično vidjeti, ali se može pokazati kroz slabiju koncentraciju, lošije pamćenje, impulzivnije ponašanje, slabije prosuđivanje i veću sklonost rizičnim odlukama. Ukratko, ono što se izvana ponekad čini kao jedna pijana večer, iznutra je puno ozbiljniji udar na razvojno osjetljiv mozak.

“Nije svaki gutljaj katastrofa. Ali nije ni sve samo faza. Roditelji često žele znati gdje je granica između eksperimentiranja i stvarnog problema. Odgovor nije uvijek u samoj činjenici da je dijete probalo alkohol, nego u tome kako, koliko često i zašto pije. Ako se radi o povremenom iskušavanju iz znatiželje, bez ponavljanja i bez većih posljedica, to još ne znači da se razvio ozbiljan problem. Situacija postaje ozbiljnija kada alkohol počne imati funkciju. Kad tinejdžer pije da bi se opustio, da bi lakše podnio društvo, da bi se osjećao hrabrije, da bi zaboravio stres ili se lakše nosio sa sobom, alkohol više nije eksperiment. Tada postaje alat za regulaciju emocija, a to je već jasan znak rizika”, dodaje psihijatrica.

Kada je vrijeme za brigu?

Ćelić Ružić ističe kako problematično pijenje ne počinje uvijek dramatično – češće počinje neprimjetno. Rani znakovi problema su, isto tako, često tihi, ali vrlo prepoznatljivi. Dijete može postati tajnovitije, razdražljivije ili naglo promijeniti društvo. Može početi lagati o tome gdje je bilo, s kim je bilo i koliko je popilo. Nekad se prvo primijeti pad školskog uspjeha, slabija motivacija, gubitak interesa za aktivnosti koje su ga prije veselile ili sve veće emocionalno udaljavanje od obitelji.

Tu su i fizički znakovi poput mirisa alkohola, crvenih očiju, mamurluka, mučnina ili izrazitog umora nakon izlazaka. Posebno treba obratiti pozornost na rečenice poput Lakše mi je kad popijem, Tad sam opušteniji ili Svi piju pa nije ništa strašno. Takve izjave puno govore. Stručnu pomoć ne treba potražiti kada situacija postane baš jako loša. Treba ju potražiti puno ranije – ako se opijanje ponavlja ili dijete potajno pije, ako dolazi do značajnih promjena u ponašanju, problema u školi, emocionalnog propadanja ili sve rizičnijih situacija.

“Pomoć je potrebna i kada alkohol ide uz depresivnost, tjeskobu, samoozljeđivanje, agresivnost ili ozbiljno povlačenje. Prvi korak može biti razgovor s pedijatrom, liječnikom obiteljske medicine, psihologom ili dječjim i adolescentnim psihijatrom. Važno je reagirati bez dramatiziranja, ali i bez umanjivanja. Rana reakcija ne znači da pretjerujete. Znači da ste na vrijeme prepoznali da dijete treba pomoć”, pojašnjava psihijatrica.

Kako roditelji mogu pomoći?

Roditeljska uloga nije u kontroli svega, nego u odnosu. Roditelji ne mogu biti uz dijete u svakom izlasku, ali mogu biti najvažniji zaštitni faktor. Pritom nije presudno samo što govore, nego kako govore. Moraliziranje, prodike i poznate rečenice poput Kad sam ja bio tvojih godina najčešće zatvaraju komunikaciju. Tinejdžer tada ne čuje poruku, nego osjeti distancu, nerazumijevanje i potrebu da se još više zatvori.

Puno više pomaže staloženiji, otvoren i jasan razgovor. Dijete treba osjetiti da roditelj razumije da je adolescencija zahtjevna, da ne umanjuje njegov stres i pritiske, ali da istodobno zna postaviti granicu. Najvažnije je da zna da roditelja može nazvati i kada pogriješi, kada se uplaši i kada mu treba pomoć. Isto tako, otpornost se ne gradi samo zabranama.

“Najviše pomaže kada dijete odrasta u okruženju u kojem alkohol nije uvjet za pripadanje. Kada zna da biti pijan nije isto što i biti cool. Kada ima aktivnosti koje jačaju identitet, odgovornost i osjećaj vlastite vrijednosti. I kada osjeća da s roditeljem može razgovarati bez straha od poniženja, vikanja ili osude. Poruka ne bi trebala biti Moje dijete to nikad neće. Puno je važnija poruka Želim biti osoba kojoj će se moje dijete obratiti kad dođe u iskušenje, zbuni se ili pogriješi. To je prevencija koja u stvarnom životu doista djeluje”, zaključuje psihijatrica.

Naslovna fotografija: Pexels