Znate li što je deepfake?

Velika je vjerojatnost da je i vaše dijete već barem jednom poželjelo snimiti video, urediti fotografiju ili isprobati neku novu aplikaciju koju su vidjeli na TikToku ili YouTubeu. Djeca danas odrastaju uz tehnologiju koja im je zabavna i potpuno prirodna – često čak i prirodnija nego roditeljima. I dok ih učimo osnovama sigurnosti na internetu, razgovaramo o privatnosti i upozoravamo da ne dijele sve sa svima, može se dogoditi da imamo osjećaj kako se pravila igre stalno mijenjaju. Ono što je vrijedilo jučer, danas više možda nije dovoljno.

Možda ste već primijetili koliko su današnje fotografije i videozapisi postali uvjerljivi. Filteri brišu nesavršenosti, glasovi se mogu mijenjati, a lica prilagođavati uz minimalan trud. Sve izgleda glađe i ljepše. Ono što je nekad zahtijevalo posebne programe i ozbiljno znanje, danas je dostupno kroz nekoliko dodira na ekranu – i to često kroz aplikacije koje djeca koriste svakodnevno. Njima je to zabavno, kreativno i uglavnom bezazleno. Većinom i jest. No, u toj dostupnosti se otvara prostor u kojem stvari više nisu tako jednostavne.

Što se događa kada granica između stvarnog i izmijenjenog postane gotovo nevidljiva? Kada više nismo sigurni gledamo li nešto što se stvarno dogodilo ili nešto što je netko vješto složio? I što to znači za djecu koja tek uče kako funkcionira svijet – i online i offline? U svijetu u kojem svakodnevno dijele fotografije, snimaju videe i grade svoj digitalni identitet, ta pitanja postaju i dio svakodnevice, čak i onda kada toga niste svjesni. Tu u priču ulazi pojam o kojem se sve češće govori – deepfake.

Što je deepfake?

Deepfake je tehnologija koja uz pomoć umjetne inteligencije može zamijeniti nečije lice, glas ili pokrete u videu ili na fotografiji. Radi to na način koji izgleda uvjerljivo do te mjere da ga je teško razlikovati od stvarnosti. U praksi to znači da je moguće napraviti snimku u kojoj netko govori ili radi nešto što se zapravo nikada nije dogodilo. Takvi alati danas su sve dostupniji i jednostavniji za korištenje.

Ono što je nekad zahtijevalo specifična znanja i kompleksne programe, danas se može napraviti uz pomoć aplikacija i online alata koji su prilagođeni širokom krugu korisnika. Djeca s ovom tehnologijom često dolaze u kontakt puno ranije nego što mislimo. Nekad kroz zabavne videozapise, nekad kroz aplikacije koje nude zamjenu lica, a nekad i kroz sadržaj koji im jednostavno iskoči dok surfaju. U većini slučajeva, prvi susret s deepfakeom ne izgleda opasno. Više izgleda kao još jedan zanimljiv digitalni trik.

To je ono što ovu temu čini pomalo nezgodnom. Kada nešto dolazi u obliku zabave, teško je odmah prepoznati koliko daleko može ići. Djeca ne razmišljaju nužno o tome što stoji iza tehnologije koju koriste, niti kakve sve mogućnosti ona ima. Za njih je to još jedan način izražavanja ili igre. Deepfake nije samo alat za zabavu – on ima potencijal mijenjati način na koji doživljavamo stvarnost. Zato treba razumjeti kako i gdje djeca s njim dolaze u kontakt, prije nego što se pojave situacije koje više nisu bezazlene.

Koji su rizici za djecu?

Jedan od ključnih problema s deepfake sadržajem je činjenica da se može stvoriti bez pristanka osobe koja se u njemu pojavljuje. Dovoljno je imati nekoliko fotografija ili kratki video. Takav materijal danas nije teško pronaći – pogotovo kada djeca redovito dijele sadržaj na društvenim mrežama. Fotografija s rođendana, školske priredbe ili običnog druženja može završiti izvan kruga ljudi kojem je bila namijenjena. U pogrešnim rukama, takva fotografija može se iskoristiti za izradu videa u kojem dijete radi nešto što nikada nije napravilo. Ono što je objavljeno s namjerom da se podijeli uspomena, može vrlo brzo dobiti potpuno drugačiji kontekst.

Osim zloupotrebe, postoji i niz posljedica koje nisu odmah vidljive. Djeca i mladi posebno su osjetljivi na to kako ih drugi vide. Zamislite situaciju u kojoj se među vršnjacima proširi video koji izgleda stvarno, a zapravo je lažan – primjerice, dijete govori nešto neugodno ili se nalazi u situaciji koja nikada nije postojala. Iako nije riječ o stvarnom događaju, reakcije okoline su stvarne. Može doći do zadirkivanja, širenja glasina ili isključivanja iz društva. Djeci je tada teško objasniti razliku između onoga što se dogodilo i onoga što drugi vjeruju da se dogodilo. Digitalni trag često ostaje i nastavlja kružiti.

Problem deepfakea nije samo tehnološki, nego i društveni. Radi se o povjerenju – u ono što vidimo, u informacije koje dijelimo, ali i u međusobne odnose. Djeca odrastaju u okruženju u kojem sadržaj kruži brzo i bez puno provjere. Dovoljno je da netko nešto podijeli u grupnom chatu ili na društvenoj mreži i u nekoliko minuta to može vidjeti veliki broj ljudi. Kada se u toj brzini pojavi sadržaj koji izgleda uvjerljivo, ali nije istinit, posljedice se šire jednako brzo. Sve se više naglašava važnost razgovora, edukacije i razvijanja kritičkog razmišljanja. Pokušaj da se tehnologija potpuno izbjegne ili zabrani više nije realan.

Kako zaštititi dijete?

Kada je riječ o ovakvim temama, prvi korak često je najjednostavniji – otvoren razgovor. Dovoljno je krenuti od nečega što je djetetu već poznato, poput videa koji vam pokaže ili aplikacije koju koristi s prijateljima. Primjerice, ako vam dijete kaže da su u školi gledali smiješan video u kojem netko izgleda kao poznata osoba, to može biti dobar trenutak da pitate kako misle da je to napravljeno. Spontani razgovori često su puno učinkovitiji od ozbiljnih upozorenja jer dolaze prirodno. Djeca puno bolje reagiraju kada osjećaju da ih ne ispitujemo, nego da nas iskreno zanima njihov svijet.

Jednako je važno postupno graditi njihovu sposobnost da prepoznaju što gledaju. To ne znači da trebaju razumjeti tehnologiju u detalje, nego da razviju naviku propitivanja. Primjerice, ako vide video u kojem netko govori nešto neobično ili iznenađujuće, možete ih potaknuti pitanjima poput Mislíš li da je ovo stvarno? ili Kako bi se ovo moglo napraviti?. Djeca kroz takve primjere uče da nije sve što izgleda uvjerljivo nužno i istinito. S vremenom počinju sama prepoznavati nelogičnosti – poput neobičnog pokreta usana, čudnog tona glasa ili situacija koje ne sjedaju.

Uz to, postoje i konkretni koraci koji mogu pomoći. Primjerice, možete zajedno s djetetom proći kroz postavke privatnosti na društvenim mrežama ili dogovoriti da se određene fotografije ne dijele javno. Neka djeca vole objavljivati sve što rade, dok druga možda i ne razmišljaju o tome tko sve može vidjeti njihov sadržaj – i tu je važno postaviti jasne, ali razumljive granice. Također, dobro je dogovoriti da vam dijete kaže ako naiđe na nešto neobično ili uznemirujuće, bez straha da će biti kažnjeno ili da će mu se oduzeti uređaj. Djeca u stvarnosti neće uvijek znati što je problem – ali će znati kome vjeruju. A osjećaj sigurnosti i povjerenja često je najvažnija zaštita u digitalnom svijetu.

Naslovna fotografija: Pexels