Pisanje domaće zadaće za neku djecu može trajati duže od očekivanog. Slova izlaze neujednačeno, rečenice djeluju zbrkano, a svaka nova stranica donosi frustraciju, umor ili izbjegavanje školskih obveza. Ponekad se te teškoće olako pripisuju nemaru, brzopletosti ili jednostavno ružnom rukopisu. No, iza problema s pisanjem može se kriti disgrafija – teškoća koja djetetu otežava samo pisanje i oblikovanje pisanog izražavanja. Dijete pritom možda ulaže velik trud i redovito vježba, a da rezultat i dalje ne izgleda onako kako se od njega očekuje.

Zato je važno razlikovati uobičajene razvojne izazove od teškoća koje zahtijevaju dodatnu podršku. Pisanje nije samo mehaničko oblikovanje slova. Ono uključuje niz različitih vještina koje dijete mora istovremeno uskladiti. Dijete koje se stalno suočava sa sporim pisanjem ili komentarima o neurednom rukopisu s vremenom može izgubiti sigurnost u svoje sposobnosti. Takva iskustva ne ostaju samo na papiru, nego često utječu i na odnos prema školi, učenju i samopouzdanju. Disgrafija zato može imati puno širi utjecaj od samog izgleda rukopisa i školskih bilježnica.

Roditelji i učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju ranih znakova teškoća u pisanju. Stvaraju i okruženje u kojem dijete neće osjećati sram ili pritisak zbog onoga što mu predstavlja izazov. Razumijevanje problema može olakšati svakodnevno funkcioniranje i pomoći djetetu da razvije sigurniji odnos prema učenju. Što razlikuje disgrafiju od neurednog rukopisa, kako se ona prepoznaje i kako djetetu pružiti podršku, za Kidz.hr pojašnjava logopedica Lucija Stipurinac iz riječkog Logopedskog kabineta LOGO.

Teškoće u pisanju nisu samo ružan rukopis

Disgrafija nije samo estetski problem rukopisa. Logopedica Pankas ističe kako se radi o složenom poremećaju pisanja koji proizlazi iz kombinacije vizualnih, motoričkih, jezičnih i fonoloških teškoća. Očituje se u trajnim pogreškama unatoč urednim intelektualnim sposobnostima i primjerenim uvjetima učenja. Kod djece s teškoćama u pisanju se mogu uočiti neujednačena veličina i oblik slova te nepravilni razmaci između riječi ili redova. Uočljive su i teškoće u organizaciji sadržaja teksta na papiru te pogreške poput izostavljanja, dodavanja ili zamjene slova.

“Disgrafija i disleksija često se javljaju zajedno, no razlikuju se prema dominantnim teškoćama. Disgrafija primarno zahvaća grafomotoriku i pisanje. Disleksija je primarno poremećaj čitanja. Iako se mogu preklapati, riječ je o različitim poremećajima s različitom osnovom. U praksi to znači da dijete s disleksijom ima teškoće u dekodiranju riječi i čitanju teksta. Dijete s disgrafijom ima teškoće u oblikovanju pisanog jezika, urednosti i pravopisu”, dodaje.

Što uključuje procjena disgrafije?

Procjena disgrafije uključuje sveobuhvatnu obradu kojom se uzima detaljna anamneza, uvid u trenutne teškoće s kojima se dijete susreće u školskom sustavu i procjenu sposobnosti pisanja. Pankas govori kako se sklopu procjene često koriste zadaci poput prepisivanja, pisanja po diktatu i spontanog pisanog izražavanja. Time se dobiva cjelovit uvid u djetetove teškoće. Logoped tako procjenjuje aspekte pisanja kao što su logička organizacija misli na papiru, gramatičke i pravopisne pogreške i vizuo-motorička odstupanja.

“Disgrafija djetetu može značajno otežati funkcioniranje u školi i učenje. Pisanje mu postaje naporno i teško ga savladava. Kod specifičnih teškoća učenja često zapravo govorimo o nesrazmjeru između djetetovih sposobnosti i postignuća. To, isto tako, kod djeteta može dovesti do osjećaja neuspjeha i frustracije. Posljedično može dovesti i do smanjenog samopouzdanja te negativnog stava prema školi i školskim obvezama”, pojašnjava logopedica.

Kako pomoći?

Ciljevi terapije uvijek se prilagođavaju konkretnim djetetovim teškoćama i području u kojem su izazovi najizraženiji. Kako bi rehabilitacija bila što učinkovitija, najprije treba utvrditi što se nalazi u podlozi teškoća pisanja i kako se one manifestiraju u školskim zadacima. Logopedica pojašnjava kako terapija može uključivati različite aktivnosti usmjerene na razvoj grafomotorike, pažnje, organizacije i pisanog izražavanja. Kao najčešće vježbe izdvaja crtanje po linijama, ispravljanje pogrešaka u tekstu, opisivanje slika, pronalaženje razlika te precrtavanje likova. One mogu pomoći u postupnom poboljšanju vještina pisanja i sigurnosti djeteta u radu.

“Uključivanje dodatnih stručnjaka se preporučuje kada su teškoće izraženije. Izrazito je važna kontinuirana suradnja logopeda, učitelja i stručnih suradnika u školi. Tako se najbolje prati djetetov napredak i pravovremeno se odgovara na izazove s kojima se susreće. Psiholog se, primjerice, uključuje kada teškoće utječu na djetetovo samopouzdanje i odnos prema učenju i školi. Radni se terapeut, pak, uključuje u slučajevima kad su prisutne motoričke teškoće”, zaključuje.

Naslovna fotografija: Pexels