Uči li vaše dijete najbolje kroz pokret? Evo kako prepoznati fizički stil učenja

Neka djeca mogu satima sjediti i slušati priču. Druga će puno lakše razumjeti ono što im pokazujemo, dok će treća tek kada nešto dotaknu, pomaknu ili naprave vlastitim rukama zaista shvatiti o čemu je riječ. Ako vaše dijete tijekom učenja stalno nešto dira, slaže, rastavlja, crta, skače, pleše ili koristi cijelo tijelo kako bi ispričalo priču, možda mu takav način istraživanja svijeta najviše odgovara. Takva se djeca često opisuju kao fizički, odnosno taktilno-kinestetički učenici – djeca koja informacije lakše povezuju s dodirom, pokretom i konkretnim iskustvom.

Iako se djeca često opisuju kroz različite stilove učenja, važno je znati da nijedno dijete nije ograničeno samo na jedan način usvajanja informacija. Djeca tijekom odrastanja razvijaju različite strategije učenja, a ono što im je u jednom trenutku najprirodnije može se s vremenom promijeniti. Ipak, razumijevanje toga kako dijete spontano istražuje i dolazi do novih spoznaja roditeljima može biti koristan alat. Umjesto da dijete prisiljavamo da uči na način koji mu je težak, možemo mu ponuditi više prilika da znanje poveže s igrom, pokretom i vlastitim iskustvom.

Što znači biti fizički učenik?

Fizički učenik informacije često najbolje povezuje s dodirom, pokretom i praktičnim iskustvom. Takvo dijete možda neće odmah razumjeti matematički zadatak ako mu ga samo objasnimo riječima. Ali će zato puno lakše shvatiti brojanje ako ispred sebe ima kockice, perlice, štapiće ili abakus. Umjesto da samo sluša priču, možda će je željeti odglumiti. Umjesto da promatra kako nešto funkcionira, poželjet će to samo isprobati. Zato igra i učenje kod njega često idu jedno uz drugo.

Neka su djeca pritom izraženije taktilna, što znači da posebno vole koristiti ruke i istraživati predmete. To su djeca koja uživaju u plastelinu, slaganju kockica, rezanju papira, crtanju, modeliranju i različitim kreativnim aktivnostima. Druga su više kinestetička i teško im je dugo ostati mirna. Ona uče kroz pokret, vole plesati, skakati, glumiti, pokazivati rukama i uključivati cijelo tijelo u igru. Naravno, granica između ta dva načina nije uvijek jasna – dijete može biti izrazito aktivno i istodobno uživati u svim vrstama aktivnosti koje uključuju ruke.

Kako prepoznati odgovara li djetetu učenje kroz pokret?

Ponekad se znakovi vide vrlo rano. Dijete koje teško miruje dok mu čitate slikovnicu, ali zato uživa glumiti likove iz priče, može prirodno tražiti pokret kao način razumijevanja. Isto vrijedi i za dijete koje tijekom brojanja koristi prste, slaže predmete u skupine ili stalno nešto premješta dok razmišlja. Ako dijete lakše pamti ono što je samo napravilo nego ono što je samo čulo, praktično iskustvo moglo bi mu biti važan dio učenja.

No takva ponašanja sama po sebi ne znače da dijete pripada jednoj strogo određenoj kategoriji. Mala djeca su prirodno znatiželjna i često uče koristeći više osjetila istodobno. Zato je korisnije promatrati što djetetu pomaže da razumije određeni sadržaj, nego pokušavati ga svrstati u jednu ladicu. Jednog će dana najbolje učiti uz slagalice, drugog kroz razgovor, a trećeg kroz crtanje ili igru.

Zašto je važno djetetu ponuditi više načina učenja?

Različiti načini istraživanja svijeta mogu djetetu pomoći da razvije širi repertoar vještina. Ako mu je prirodno učiti kroz pokret, to ne znači da treba zanemariti slušanje, promatranje, čitanje ili druge oblike učenja. Baš suprotno – najkorisnije je kombinirati različita iskustva. Dijete može novu riječ izgovoriti naglas, nacrtati ono što ona znači i zatim je povezati s nekom radnjom. Matematički zadatak može riješiti pomoću konkretnih predmeta, a zatim isti princip pokušati primijeniti na papiru.

Takav pristup posebno je koristan u predškolskoj dobi, kada se velik dio učenja ionako odvija kroz igru. Roditelji pritom ne moraju osmisliti komplicirane edukativne aktivnosti. Obično su dovoljni predmeti koje već imamo kod kuće. Kuhinjske žlice mogu poslužiti za brojanje, kockice za učenje oblika i veličina, plastelin za slova, a obična dnevna šetnja za razgovor o bojama, prirodi i prostoru oko nas.

Kako učenje pretvoriti u igru?

Ako dijete treba naučiti brojati, ne mora nužno sjediti za stolom i ponavljati brojeve. Možete zajedno brojati stepenice, slagati deset kockica jednu na drugu ili razvrstavati igračke prema boji i veličini. Kod učenja slova možete ih oblikovati od plastelina, iscrtavati prstom po pijesku ili ih tražiti na natpisima tijekom šetnje. Ako učite o životinjama, dijete može oponašati njihovo kretanje i glasanje. Na taj način nova informacija dobiva konkretan oblik i iskustvo koje dijete može povezati s njom.

Sličan pristup može pomoći i kod priča. Umjesto da dijete samo sluša što se događa, ponudite mu da odglumi likove, napravi pokrete ili pomoću igračaka složi vlastitu verziju priče. LEGO kockice, plastelin, papir, bojice, slagalice i jednostavni predmeti iz svakodnevnog života mogu postati odličan alat za učenje. Cilj nije napraviti od svake igre školski zadatak, nego djetetu pokazati da učenje nije nešto što se događa samo za stolom.

Što ako djetetu teško idu slušanje i vizualni zadaci?

Ako dijete uživa u pokretu, ali mu je teško dugo slušati upute ili pratiti vizualni sadržaj, ne treba ga zbog toga etiketirati niti zaključiti da nije za školu. Djeca se razvijaju različitim tempom i s vremenom uče koristiti sve više strategija. Umjesto da pokušavamo ukloniti njegovu potrebu za kretanjem, možemo je pokušati iskoristiti kao most prema drugim vještinama.

Primjerice, ako dijete teško pamti pjesmicu, možete pokretima pratiti njezin tekst. Ako mu je teško razlikovati geometrijske oblike, ponudite mu trodimenzionalne modele koje može uzeti u ruke i istražiti. Ako mu je teško pratiti dužu verbalnu uputu, pokušajte je podijeliti u nekoliko kraćih koraka i povezati ih s konkretnim radnjama. S vremenom će dijete tako razvijati različite načine razumijevanja i prisjećanja informacija.

Ne postoji samo jedan pravi način učenja

Najvažnije je zapamtiti da dijete ne mora biti isključivo fizički, vizualni ili slušni učenik. Takve podjele mogu biti korisne kao jednostavan način razmišljanja o tome što djetetu trenutno pomaže, ali ne treba ih pretvarati u čvrste etikete. Učenje je složen proces i djeca koriste različite strategije ovisno o dobi, zadatku, interesima i iskustvu.

Zato je možda najvažnije promatrati vlastito dijete. Što ga zainteresira? Kada najdulje zadržava pažnju? Što mu pomaže da nešto zapamti? Kada mu treba pauza, a kada želi pokušati ponovno? Ako primijetite da vaše dijete posebno uživa u dodiru, pokretu i praktičnom istraživanju, pružite mu što više prilika za takvu igru. Ne morate birati između igre i učenja – u dječjoj dobi oni često najbolje funkcioniraju upravo zajedno.

Naslovna fotografija: Pexels