10 najčešćih izazovnih dječjih ponašanja – i kako na njih reagirati

Roditeljstvo ponekad izgleda kao neprestano pregovaranje. Dijete možda odbija pospremiti igračke. Ili govori da nešto nije napravilo iako je očito da jest, počinje plakati čim mu kažete da je vrijeme za gašenje ekrana ili se baca na pod jer ste rekli ne. U jednom trenutku možda pokušavate ostati smireni. U drugom već vjerojatno tražite način da situacija što prije završi. To svakako može biti iscrpljujuće, posebno kada se svakodnevno ponavlja. Ipak, ponašanja koja roditeljima izgledaju kao neposluh, bezobrazluk ili izazivanje su dio dječjeg razvoja. Djeca tek uče prepoznavati i regulirati emocije, kontrolirati impulse, prihvaćati granice i pronaći prihvatljive načine da izraze ono što žele.

To, naravno, ne znači da svako ponašanje treba ignorirati. Granice su djeci potrebne, ali način na koji ih postavljamo može napraviti veliku razliku. Umjesto da se usredotočimo samo na to kako zaustaviti određeno ponašanje, korisno je pokušati razumjeti što se iza njega nalazi i dijete naučiti što može učiniti drugačije. Dosljedna pravila, posljedice koje imaju smisla i pohvala kada dijete napravi dobar izbor mogu s vremenom pomoći u razvijanju samokontrole i zdravijih načina reagiranja. U nastavku donosimo deset čestih izazova s kojima se roditelji susreću i savjete kako na njih odgovoriti.

Laganje

Djeca ne lažu uvijek iz istog razloga. Ponekad žele privući pažnju, ponekad pokušavaju izbjeći kaznu ili odgovornost, a ponekad pokušavaju prikriti problem u kojem su se našla. Zato je prije reakcije korisno pokušati razumjeti zašto je dijete odlučilo reći nešto što nije istina.

Ako uhvatite dijete u laži, pokušajte ostati mirni. Umjesto dugog ispitivanja, možete pitati Je li se to stvarno dogodilo ili bi volio da se tako dogodilo? Važno je djetetu jasno pokazati da je iskrenost obiteljska vrijednost. Ako je laganje povezano s nekom pogreškom, dijete može snositi primjerenu posljedicu. Isto tako, treba ga pohvaliti kada odluči reći istinu – osobito kada zna da bi zbog nje moglo upasti u nevolju.

Prkošenje i odbijanje

Neću! je jedna od rečenica koju će svaki roditelj prije ili kasnije čuti. Dijete odbija pospremiti igračke, ne želi prestati lupati igračkom ili jednostavno ignorira ono što ste mu rekli. Prkošenje može biti vrlo frustrirajuće, ali testiranje granica dio je dječjeg razvoja.

Umjesto ponavljanja naredbe 10 puta, pokušajte postaviti jasnu poveznicu između ponašanja i onoga što slijedi. Primjerice, Kada pospremiš igračke, onda možeš gledati televiziju. Ako dijete nakon upozorenja ipak ne surađuje, važno je dosljedno provesti unaprijed postavljenu, povezanu posljedicu. Djeca tako postupno uče da pravila nisu samo prijetnja koju roditelj izgovara u trenutku ljutnje, nego nešto što vrijedi svaki put.

Previše vremena pred ekranima

Gašenje televizora može izazvati pravi mali kaos. Dijete viče da želi još jednu epizodu, ljuti se kada mu uzmete tablet ili pokušava krišom nastaviti igrati igricu. Odbijanje ograničenja vremena pred ekranima vrlo je čest izazov, osobito kada su uređaji postali važan dio svakodnevne zabave.

Zato je dobro pravila postaviti unaprijed, a ne tek u trenutku kada ekran treba ugasiti. Dijete treba znati kada smije koristiti uređaj, koliko dugo i što se događa kada vrijeme istekne. Ako primijetite da se dijete sve više oslanja na ekrane kako bi se zabavilo, izbjeglo dosadu ili se smirilo, možda je vrijeme za dodatno smanjenje vremena pred ekranima. Pritom ne treba zaboraviti ni vlastiti primjer. Djeca puno uče promatrajući odrasle, pa povremeni obiteljski digitalni predah može biti koristan za sve.

Problemi povezani s hranom

Neka djeca odbijaju gotovo sve što im se ponudi. Druga bi stalno nešto grickala, dok neka potajno uzimaju hranu iako su im roditelji rekli da je vrijeme za jelo prošlo. Hrana lako postane područje borbe za moć između djeteta i roditelja, zbog čega je važno pristupiti tim situacijama pažljivo.

Dijete bi trebalo postupno razvijati zdrav odnos prema hrani. Roditelji mogu ponuditi uravnotežen obrok i postaviti jasne granice oko grickanja, bez toga da se hrana koristi kao nagrada ili kazna. Važno je i izbjeći poruke prema kojima dijete treba jesti samo zato što mu je dosadno, tužno ili mu treba nešto što će ga razveseliti. Miran i dosljedan pristup dugoročno je korisniji od svakodnevnog nagovaranja i pregovaranja.

Neprimjereno i bezobrazno ponašanje

Kolutanje očima, ruganje, vrijeđanje, isplazivanje jezika ili bacanje stvari mogu biti načini na koje dijete pokazuje ljutnju, frustraciju ili pokušava dobiti pažnju. Ako se takvo ponašanje stalno nagrađuje snažnom reakcijom roditelja, dijete može naučiti da upravo tako najlakše dobiva pažnju koju želi.

Kada je riječ o ponašanju kojemu je cilj isprovocirati reakciju, ponekad je najbolje ne dati mu željenu pažnju. No to ne znači da treba ignorirati sve što dijete radi. Ako vas nazove pogrdnim imenom, mirno i jasno recite da takav način razgovora nije prihvatljiv. Jednako je važno da roditelji budu model ponašanja koje žele vidjeti kod djeteta. Djeca uče kako razgovarati s drugima i promatrajući način na koji odrasli razgovaraju međusobno.

Kmečanje i cviljenje

Ali zašto ne mogu? Nije fer! Molim teee! – cviljenje je ponašanje koje roditelji brzo nauče prepoznavati. Problem nastaje kada dijete shvati da će upornim kmečanjem na kraju dobiti ono što želi. Tada se ponašanje nehotice učvršćuje.

Zato je važno pokazati da cviljenje nije način na koji će dijete doći do onoga što želi. Istodobno ga treba naučiti prihvatljivijem načinu izražavanja emocija i potreba. Umjesto da samo kažete „Prestani cviliti“, pomozite mu pronaći riječi kojima može objasniti kako se osjeća. Primjerice, dijete može reći Tužan sam jer danas ne možemo na igralište. Tako postupno uči da se razočaranje može izraziti riječima, a ne neprestanim negodovanjem.

Impulzivno ponašanje

Mala djeca još nemaju razvijenu sposobnost kontrole impulsa, pa nije neobično da dijete udari drugo dijete, zgrabi igračku ili učini nešto prije nego što stigne razmisliti. Kod starije djece impulzivnost se može pokazati i kroz riječi – primjerice, kada u ljutnji izgovore nešto ružno i povrijede drugu osobu.

Umjesto da se pažnja usmjeri samo na trenutke kada dijete pogriješi, korisno je pohvaliti ga kada uspije zastati i napraviti bolji izbor. Bravo, rekao si što te naljutilo umjesto da udariš ili Dobro je što si se maknuo kada si se naljutio djetetu pokazuje koje ponašanje želimo poticati. Uz to, djeca trebaju učiti kako prepoznati ljutnju, smiriti se i kontrolirati svoje reakcije.

Problemi prije spavanja

Vrijeme za spavanje za neke obitelji znači početak nove runde pregovora. Dijete ne želi u krevet, traži još jednu priču, želi još vode, izlazi iz sobe ili inzistira da spava s roditeljem. Takvi izazovi vrlo su česti, ali ako potraju, mogu dovesti do manjka sna. Nedostatak sna povezan je s većim brojem problema u ponašanju kod male djece, a može utjecati i na njihovo fizičko zdravlje.

Najviše pomaže jasna i predvidljiva večernja rutina. Dijete treba znati što slijedi i kada je vrijeme za odlazak u krevet. Dosljednost je pritom ključna. Ako dijete svaki put izađe iz sobe, a roditelj na kraju odustane, ono brzo može naučiti da će upornost donijeti željeni rezultat. Zato granicu treba mirno ponavljati, čak i kada to znači da ćete dijete u kratkom razdoblju morati vratiti u krevet više puta.

Agresivno ponašanje

Bacanje stvari kada je dijete frustrirano, guranje, udaranje ili udaranje brata i sestre mogu biti načini na koje dijete izražava emocije s kojima se još ne zna nositi. Neka djeca postaju agresivna kada su ljuta ili frustrirana, dok druga teško podnose situacije u kojima stvari ne idu onako kako su zamislila. Kod male djece određena razina fizičke impulzivnosti može biti dio razvoja, ali kako dijete raste, trebalo bi postupno učiti bolje načine upravljanja emocijama.

Na agresivno ponašanje treba reagirati odmah i jasno. Dijete se može udaljiti iz situacije, a posljedica treba biti logično povezana s onim što se dogodilo. Ako je nekoga povrijedilo, važno je pomoći mu da popravi štetu i preuzme odgovornost. Ako se agresivno ponašanje nastavlja ili se s vremenom ne smanjuje, dobro je potražiti stručnu pomoć.

Ispadi bijesa

Vrisak, plač, bacanje na pod i udaranje nogama najčešće povezujemo s malom djecom. Tantrumi, odnosno ispadi bijesa, osobito su česti u dobi malog djeteta i predškolskoj dobi, no mogu se nastaviti i kasnije ako dijete nije naučilo učinkovitije načine izražavanja svojih potreba i emocija. Kada se ispad već dogodi, jedan od najboljih odgovora često je ostati miran i ne popustiti samo zato da bi tantrum što prije završio.

Dijete treba naučiti da vikanje, bacanje na pod ili udaranje neće promijeniti granicu koju je roditelj postavio. To ipak ne znači da ga treba ostaviti samog s emocijama. Roditelj može pokazati da je tu, pomoći mu da se smiri i nakon toga razgovarati o tome kako je svoje potrebe moglo izraziti drugačije.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Povremeni problemi u ponašanju dio su odrastanja, ali postoje situacije u kojima roditelji ne bi trebali ostati sami s problemom. Ako se ponašanje ne poboljšava unatoč dosljednim granicama i strategijama, ako ozbiljno ometa djetetovo školovanje ili odnose s vršnjacima, korisno je razgovarati sa zdravstvenim stručnjakom. Stručna procjena može pomoći roditeljima bolje razumjeti ponašanje, ali i provjeriti postoje li razvojne, teškoće u učenju ili zdravstveni čimbenici koji na njega utječu.

Djeca tek uče kako upravljati velikim emocijama i složenim situacijama. Na roditeljima je da im pritom pomognu postavljanjem jasnih granica, dosljednošću i učenjem prihvatljivijih načina ponašanja. Ponekad će to značiti ponoviti isto pravilo mnogo puta. Ponekad će značiti duboko udahnuti i pokušati ostati mirni. Upravo kroz takve svakodnevne situacije djeca postupno razvijaju vještine koje će im trebati dugo nakon što odrastu.

Naslovna fotografija: Pexels