Kako pomoći djetetu da bude sigurnije u školi? Ova vježba traje samo 10 minuta

Je li vam poznata situacija u kojoj dijete zna odgovor, ali u školi ne diže ruku? Zna što želi reći, ali kada učiteljica postavi pitanje, pogled mu odjednom odluta prema bilježnici. Kada treba nešto pročitati naglas, glas postane tiši. A kada treba stati pred razred i nešto ispričati, javlja se dobro poznata rečenica Neću ja. Roditelji takve situacije ponekad brzo povežu sa sramežljivošću i zaključe kako je njihovo dijete povučenije ili nije tip koji voli biti u centru pažnje. No, prema stručnjacima za razvoj, šutnja u učionici ne mora značiti da dijete nema samopouzdanja ili da je takvog karaktera.

Samopouzdanje se, baš kao i mnoge druge vještine, razvija iskustvom. Dijete koje kod kuće ima priliku govoriti, biti saslušano, ispričati priču, pokazati nešto što je napravilo ili nekoliko minuta stajati pred drugima i govoriti, postupno se navikava na osjećaj da su njegove riječi važne i da je u redu biti u središtu pažnje. Zato jedan jednostavan obiteljski ritual može biti koristan način za vježbanje te vještine. I ne zahtijeva posebne rekvizite, puno vremena ni kompliciranu pripremu. Dovoljno je izdvojiti desetak minuta, pronaći miran trenutak i djetetu dati priliku da govori.

Zašto neka djeca šute i kada znaju odgovor?

Kada dijete u razredu ne podiže ruku, lako je pretpostaviti da nije sigurno u svoje znanje. Međutim, razlog ponekad nije u tome zna li dijete odgovor, nego u tome koliko mu je ugodno govoriti pred drugima. Za dijete koje nije naviknuto na situacije u kojima ga drugi gledaju i slušaju, i jednostavno odgovaranje na pitanje može biti veliki izazov. Nije isto razmišljati o odgovoru u sebi i izgovoriti ga naglas pred cijelim razredom.

Zato se sigurnost u komunikaciji može graditi kroz svakodnevne situacije. Isto tako, samopouzdanje ne treba promatrati samo kao osobina koju dijete ili ima ili nema. Ono se razvija kroz ponavljanje i iskustvo. Što češće dijete dobiva priliku govoriti, biti saslušano i završiti ono što je započelo, to mu takve situacije mogu postajati prirodnije i izvan doma. To uključuje i školsku učionicu.

Obiteljska pozornica može biti odlična vježba

Jedna od jednostavnih aktivnosti jest svojevrsna obiteljska mala pozornica. Ne treba vam prava pozornica. Može poslužiti mjesto ispred kauča, stolac u dnevnoj sobi ili bilo koji prostor u kojem se dijete osjeća ugodno. Ideja je jednostavna: dijete stane ispred ostalih i nekoliko minuta govori o nečemu što mu je zanimljivo. Može pokazati omiljenu igračku, prepričati knjigu koju je pročitalo, objasniti kako funkcionira njegova omiljena igra ili ispričati nešto što mu se dogodilo toga dana.

Pritom nije presudno što dijete govori. Važnije je da iskusi kako je to kada stoji pred drugima, govori svojim glasom, završi ono što je započelo i pritom ima pažnju ljudi koji ga slušaju. Nakon toga slijedi pljesak i pohvala. Kod mlađe djece aktivnost treba ostati razigrana i kratka, dok starija djeca mogu dobiti malo više strukture. Važno je pritom izbjeći stvaranje osjećaja da moraju održati savršen nastup. Djetetu treba pokazati da biti viđen i saslušan nije nešto čega se treba bojati.

Čitanje naglas također gradi sigurnost

Ako dijete ne voli govoriti pred drugima, čitanje naglas može biti dobar i manje zahtjevan početak. Za razliku od slobodnog pričanja, dijete pritom već ima napisane riječi pred sobom, pa ne mora istovremeno smišljati što želi reći. Može se usredotočiti na glas, tempo, izgovor i izražavanje, odnosno na ono što će mu kasnije trebati kada bude govorilo vlastitim riječima.

Čitanje nekoliko stranica naglas može postati dio večernje rutine. Ne mora trajati dugo i ne treba svaki put ispravljati svaku pogrešku. Ako dijete pogriješi, dovoljno je mirno pomoći mu i nastaviti dalje. S vremenom će mu postajati prirodnije čuti vlastiti glas dok govori pred nekim drugim. To je jedna od prednosti ovakvih malih kućnih vježbi – nema ocjenjivanja, nema pritiska i nema potrebe da dijete bude savršeno.

Što ako dijete ne želi nastupati?

Ponekad će dijete na prijedlog da nešto ispriča pred obitelji odmah odgovoriti Neću. U tom trenutku najvažnije je ne pretvoriti aktivnost u obavezu. Ako djetetu kažete da sada mora nastupati, moguće je da će cijelu situaciju doživjeti kao još jedan pritisak i još se više povući. Umjesto toga, pokušajte aktivnosti predstaviti kao pričanje, igru ili dijeljenje nečega zanimljivog.

Možete ga primjerice zamoliti da vam ispriča svoj dan kao da je televizijski novinar, objasni baki pravila omiljene igre ili smisli priču o izmišljenom liku. Djetetu pritom možete dati mogućnost izbora – što želi ispričati, kome želi pričati i koliko dugo. Osjećaj kontrole posebno je važan djeci kojoj je neugodno kada se nađu u središtu pažnje. Kada znaju da mogu stati, promijeniti temu ili pokušati drugi put, situacija postaje sigurnija i manje zastrašujuća.

Pohvala dolazi prije ispravljanja

Kada dijete završi svoje izlaganje, priču ili čitanje, prvo ga treba pohvaliti za trud i hrabrost. To ne znači da nikada ne smijete ponuditi savjet. Međutim, ako dijete tek završi govor, a roditelj odmah kaže Sljedeći put moraš govoriti glasnije ili Prebrzo si čitao, dijete može dobiti dojam da njegov trud nije bio dovoljno dobar. Umjesto osjećaja uspjeha, iz aktivnosti može ponijeti osjećaj da je pogriješilo.

Kod starije djece, nakon pohvale možete ponuditi jednu konkretnu i nježnu sugestiju. Primjerice, Svidjelo mi se kako si nam objasnio pravila. Želiš li pokušati još jednom i na kraju malo usporiti? Važno je da dijete ima mogućnost odbiti ponavljanje. Jedan pokušaj je sasvim dovoljan, osobito ako je djetetu trebalo puno hrabrosti da uopće stane pred druge i počne govoriti.

Isprobajte priču o izmišljenom liku

Ako ne znate kako započeti, postoji još jedan vrlo jednostavan način. Zamolite dijete da smisli izmišljenog lika i zatim ispriča svoj dan kao da se sve dogodilo tom liku. Može to biti djevojčica koja se zove Mia, dječak Zvrk, čarobnjak, superjunakinja ili bilo koji drugi lik koji dijete samo smisli. Nakon toga neka, primjerice, stane ispred vas i započne priču Jednog jutra Zvrk je krenuo u školu i tamo je doživio nešto neočekivano…

Ovakva igra djetetu daje određenu emocionalnu udaljenost. Ne mora izravno pričati o sebi, pa može slobodnije koristiti glas, izražavati emocije i smišljati nastavak priče. Istodobno vježba upravo ono što mu može trebati u školi – stajanje, govor, izražavanje, povezivanje misli i obraćanje osobi koja ga sluša. I što je najbolje, cijela aktivnost može trajati samo desetak minuta.

10 minuta dnevno može biti sasvim dovoljno za početak

Ne treba očekivati da će dijete nakon nekoliko dana odjednom početi dizati ruku na svako pitanje ili se dobrovoljno javljati za svako čitanje pred razredom. Razvoj sigurnosti u komunikaciji obično nije velika i nagla promjena, nego niz malih koraka. Dijete koje je prije govorilo gotovo nečujno možda će prvo početi govoriti malo glasnije kod kuće. Nakon toga možda će samo od sebe ispričati priču pred bakom, a tek kasnije će se osjećati dovoljno sigurno da se javi u razredu.

Zato je najvažnije smanjiti pritisak i povećati broj sigurnih prilika za vježbu. 10 minuta razgovora, čitanja naglas ili izmišljanja priče ne zvuči kao velika stvar, ali djetetu daje priliku da iznova iskusi kako je to kada ga netko sluša i kada njegov glas zauzima prostor. Uz strpljenje, podršku i puno ponavljanja, ono što je u početku izgledalo zastrašujuće može s vremenom postati sasvim običan dio djetetove svakodnevice.