Godinama se među roditeljima, stručnjacima i odgojno-obrazovnim ustanovama vode intenzivne rasprave o vremenu koje djeca provode pred ekranima. Ograničavanje upotrebe mobitela, društvenih mreža i videoigara postalo je pak jedna od najčešćih tema. Uz to, preporuke o takozvanom zdravom vremenu pred ekranom redovito se nalaze u samom središtu. Međutim, novija saznanja sugeriraju nešto drugačiji pristup problemu. Fokus se prebacuje na jednako važno pitanje koje si roditelji, nažalost, rijetko postavljaju – koliko su sami prisutni u trenucima koje provode s djecom? Riječ je, dakle, i o direktnom primjeru koji im odrasli daju vlastitim navikama.

Na tu obiteljsku dinamiku upozorava nedavno istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Frontiers in Psychology. Autori studije donose zaključke o tome kako tehnologija mijenja ulogu odraslih. Učestalo korištenje pametnog telefona među roditeljima može narušiti kvalitetu njihovog odnosa s djecom. Ponašanje ujedno povećava i dječji osjećaj emocionalne udaljenosti. Drugim riječima, srž problema nije isključivo u vremenu provedenom na mobitelu. Izazov leži u onim trenucima kada je roditelj fizički prisutan uz dijete, ali je istovremeno emocionalno odsutan. Njegova je pažnja tada potpuno usmjerena na ekran, čime se gubi prilika za povezanost.

Roditeljski mobitel može utjecati na dječji osjećaj sigurnosti

Ovo je istraživanje obuhvatilo oko 600 američkih adolescenata u dobi od 12 do 17 godina. Ispitanici su pritom otvoreno priznali da se osjećaju zanemareno. Često imaju dojam kako su stavljeni u potpuno drugi plan kada su njihovi roditelji zaokupljeni mobitelom. Takve se situacije odraslima obično čine sasvim bezazlenima. Najčešće se radi o brzom odgovaranju na poruku usred razgovora ili o kratkom pregledavanju društvenih mreža. Ipak, rezultati su jasno pokazali da djeca naizgled usputne trenutke doživljavaju znatno ozbiljnije nego što roditelji uopće mogu pretpostaviti.

Istraživači pritom navode kako takvo ponašanje može izravno pridonijeti razvoju takozvane nesigurne privrženosti (eng. insecure attachment). Riječ je o specifičnom obrascu emocionalnog povezivanja s mogućim posljedicama u kasnijoj dobi. Obrazac s vremenom može biti povezan s većom sklonošću anksioznosti i općenitom nepovjerenju. Također, može rezultirati izbjegavanjem bliskih odnosa ili pak stalnom potrebom za potvrdom drugih ljudi. Naravno, jedno izolirano ponašanje samo po sebi ne određuje cjelokupan djetetov razvoj. Međutim, stručnjaci šalju jasno upozorenje o opasnostima dugotrajnog ponavljanja ovakve dinamike. Kontinuirani dječji osjećaj da roditelj nije emocionalno dostupan doista može ostaviti dubok i trajan trag.

Problem je u emocionalnoj odsutnosti

Psiholog Don Grant jedan je od stručnjaka koji je detaljno komentirao rezultate istraživanja. Kako navodi portal Digital Trends, Grant u svojoj analizi ističe da se ne radi o pukom demoniziranju moderne tehnologije. Ne zastupa se ni teza da roditelji više nikada ne bi smjeli pogledati u svoj pametni telefon. Prema njegovom mišljenju, ključno je naučiti prepoznati razliku u svakodnevnom ponašanju. Radi se o jasnom razlikovanju puke fizičke prisutnosti od stvarne emocionalne dostupnosti. U praksi se vrlo događa da dijete može sjediti neposredno pokraj roditelja. Unatoč neupitnoj fizičkoj blizini, ono može osjećati da uopće nema roditeljsku pažnju. Razlog za osjećaj otuđenosti leži u činjenici da je roditeljski fokus u potpunosti usmjeren na ekran, a ne na interakciju.

Zbog takvih situacija autori ovog istraživanja navode i upečatljiv životni primjer. Taj je scenarij, nažalost, lako zamisliti mnogim modernim roditeljima. Naime, pojedini majke i očevi redovito i savjesno dolaze na različite školske priredbe. Redovito su prisutni na sportskim utakmicama ili glazbenim nastupima svoje djece. No, mališani te događaje kasnije ne pamte nužno po tome što su njihovi roditelji bili prisutni u publici. Njihova sjećanja često obilježi spoznaja da su odrasli veći dio tog vremena zapravo gledali u mobitel. Djeca kvalitetu zajedničkog vremena nikada ne procjenjuju isključivo prema njegovu trajanju. Njima je važniji osjećaj da ih roditelj doista sluša i zainteresirano promatra. Oni jednostavno žele osjetiti da odrasli iskreno dijele te važne trenutke s njima.

Fokus istraživanja usmjeren prema roditeljima

Dosadašnja su se istraživanja uglavnom bavila utjecajem ekrana na djecu. Znanstvenici su tako najčešće analizirali utjecaj društvenih mreža, videoigara i pametnih telefona na mlađe generacije. Međutim, ovo istraživanje donosi drukčiju perspektivu, a pažnja se usmjerava na roditeljske navike u digitalnom dobu. Još je važnije to što studija analizira način na koji djeca doživljavaju te navike. Naime, djetetov dojam o roditeljskoj dostupnosti može imati važnu ulogu, a dječja percepcija sudjeluje u oblikovanju odnosa unutar obitelji. Osim toga, navika ima dugotrajan utjecaj na emocionalni razvoj djeteta u odrastanju.

Ovi se rezultati nadovezuju na sve veći broj istraživanja fenomena u literaturi poznatog kao technoference. Termin označava situacije u kojima digitalni uređaji izravno narušavaju kvalitetu ljudskih odnosa. Ranije se pojam najčešće povezivao s romantičnim partnerskim odnosima. Ovo istraživanje pokazuje kako bi isti obrazac ponašanja mogao biti prisutan u obiteljskom okruženju. Autori studije pritom podsjećaju na statističke podatke američkog Pew Research Centra koje otkrivaju zabrinjavajući trend. Prema podacima, gotovo polovica ispitanih tinejdžera priznala je da njihovi roditelji barem povremeno ometeni mobitelom tijekom zajedničkog vremena. Zanimljivo je da je istovremeno znatno manji broj roditelja smatrao kako se to uistinu i događa. Razlika u percepciji generacija pokazuje što je danas ključno za zdrav obiteljski odnos.

Naslovna fotografija: Pexels