Koliko puta u životu imamo pravo krenuti ispočetka?

Život rijetko ide onako kako smo ga zamislili. Planovi se mijenjaju, putevi razilaze, a odluke koje su nam se nekada činile jedinima ispravnima s vremenom dobivaju drukčije značenje. Ipak, kada je riječ o drugima, osobito o vlastitoj djeci, često zaboravljamo koliko je važno ostaviti prostor za drukčije izbore, pogreške i nove početke.

U novoj kolumni za Kidz.hr, Ivana Petković Čevra promišlja o generacijskim razlikama, vlastitim uvjerenjima i izazovu roditeljstva u kojem je ponekad najteže prihvatiti da ne možemo unaprijed znati što je najbolje za one koje najviše volimo. Kroz susret s mladim vozačem Ubera, poduzetničke priče i razgovor s vlastitim djetetom podsjeća nas da život nije linearna crta, a da je povjerenje možda jedna od najvažnijih lekcija koju roditelji moraju naučiti – ne samo svoju djecu, nego i sami sebe.

Kad promjena smjera nije korak unatrag

Nedavno sam se vozila Uberom i započela razgovor s mladim vozačem. Završio je Ekonomski fakultet, nekoliko godina radio u digitalnom marketingu tvrtke koja se bavi ljudskim resursima, a onda odlučio promijeniti smjer. Kupio je automobil i počeo voziti Uber. Danas, kaže, zarađuje gotovo dvostruko više nego na prethodnom poslu. Voli razgovarati s ljudima, odgovara mu fleksibilnost i zadovoljan je svojom odlukom.

A ja sam, priznajem, u sebi pomislila: zar je zaista završio fakultet i gradio karijeru da bi sada vozio Uber? Već u sljedećem trenutku uhvatila sam samu sebe u toj misli. Zašto bih ja znala što je za njega bolje? Odrastala sam u generaciji kojoj su red, rad i disciplina bili gotovo neupitne vrijednosti. Učili su nas da poštujemo autoritete, ne preskačemo stepenice i završavamo ono što smo započeli. Napredovanje je bilo nešto što se zaslužuje godinama, a promjena smjera često se doživljavala kao korak unatrag.

Drukčije generacije, drukčiji pogledi na uspjeh

Ne mislim da je to bio loš odgoj. Naprotiv. Radne navike, odgovornost i upornost i danas smatram važnim vrijednostima. No svijet se promijenio. A s njim i generacije koje dolaze. Tijekom korporativne karijere imala sam priliku voditi timove i raditi s mladim ljudima koji su drukčije pristupali poslu. Bez mnogo zadrške tražili su povratne informacije, iako možda i ne bi sve deliverali, propitivali odluke i ponekad očekivali napredovanje brže nego što sam smatrala realnim.
Znalo me to iznenaditi. Ponekad i frustrirati. Istodobno, imala sam dojam da su neki od njih manje spremni izaći iz zone komfora ili dulje ostati u situaciji koja ne donosi očekivane rezultate.

Mi smo, čini mi se, više grizli. Barem smo bili spremniji čekati. S druge strane, godinama sam vjerovala da je moja odgovornost samostalno riješiti problem prije nego što pokucam na vrata nadređenog. Tražiti pomoć značilo je, u mojoj glavi, pokazati da možda nisam dorasla zadatku. Danas na to gledam drukčije. Mlađe generacije imaju pristup informacijama, tehnologijama i mogućnostima koje mi nismo imali. Njihov odnos prema poslu, autoritetima i vlastitim očekivanjima nije nužno bolji ili lošiji. Drukčiji je. A neke njihove navike natjerale su me da preispitam i vlastite. Priča mladog vozača vratila me upravo na to pitanje. Je li njegova odluka dugoročno mudra ili će se za nekoliko godina ponovno predomisliti, ne znam. Ali znam da je odluku donio sam i da će sam živjeti s njezinim posljedicama.

Nedavno sam bila i na dodjeli nagrada EY Poduzetnik godine. Među finalistima bio je i Ilija Tokić, čovjek koji je završio trgovačku školu, a inspiraciju za vlastiti posao pronašao u malim trgovinama autodijelova koje je kao mladić vidio u Trstu. Godine 1990. s bratom je otvorio prvu poslovnicu u Zagrebu. Danas, više od tri desetljeća poslije, Tokić Grupa posluje na više od 120 lokacija u Hrvatskoj i Sloveniji i zapošljava više od 1.300 ljudi. Zanimljivo mi je bilo razmišljati o ta dva životna puta. Mladić koji je nakon fakulteta i nekoliko godina uredskog posla odlučio sjesti za volan i trgovac, poduzetnik koji je iz male trgovine izgradio regionalnu kompaniju. Različite generacije, različite okolnosti i potpuno drukčije definicije uspjeha.

Život naše djece nije naš projekt

Kod poduzetničkih priča, koju danas i sama živim, često me fascinira koliko su ljudi spremni riskirati, koliko puta moraju promijeniti plan i koliko je važno imati prave ljude uz sebe. O rezultatima se govori mnogo, o svim odlukama koje su im prethodile znatno manje. A život, koliko god ga pokušavali organizirati, rijetko prati naš raspored. Nedavno mi je, tijekom jednog od naših razgovora, jedno od moje djece reklo Moj život nije linearna crta.

Moram priznati da me ta rečenica zatekla. Ponajprije zato što je u njoj bilo više istine nego što sam u tom trenutku bila spremna priznati. Mi roditelji često upravo tako zamišljamo život svoje djece. Kao neku uzlaznu putanju. Dobra škola, dobre ocjene, kvalitetno obrazovanje, posao, samostalnost. Uz što manje pogrešaka, krivih skretanja i nepotrebnih padova. U najboljoj namjeri pokušavamo im osigurati uvjete, otvoriti vrata, predvidjeti prepreke i zaštititi ih od loših odluka. Ponekad se toliko trudimo spriječiti njihov pad da zaboravimo koliko je važno naučiti ih da se sami podignu.

A pritom vrlo lako zaboravimo da njihov život nije naš projekt. Naravno da želim da moja djeca budu odgovorna, da poštuju dogovore i razumiju posljedice svojih odluka. Ne mislim da se od prve prepreke treba okrenuti i otići. Život ih neće uvijek maziti, a neke će prilike morati sami stvoriti. Ali jednako mi je važno da znaju prepoznati drugu priliku i iskoristiti je. Da razumiju kako pogreška nije kraj puta, ali ni opravdanje da se ništa ne promijeni.

Razumjeti prije nego što osudimo

Nedavno sam se prvi put susrela s tradicionalnim ayurvedskim konceptom vate, pitte i kaphe. Posebno mi je bila zanimljiva ideja individualnog pristupa: prema tom učenju, čak i osobe istog konstitucijskog tipa mogu različito reagirati na istu namirnicu. Ono što jednoj odgovara i što općenito smatramo zdravim, drugoj ne mora odgovarati. Neovisno o znanstvenoj utemeljenosti takvih podjela, u toj sam ideji prepoznala nešto što često zaboravljamo u svakodnevnim odnosima. Ne možemo sve ljude promatrati kroz ista očekivanja, a pritom zanemariti njihove karaktere, sposobnosti i okolnosti.

Jedno dijete napreduje uz jasnu strukturu i visoka očekivanja. Drugome treba drukčiji pristup. Netko će nakon neuspjeha odmah pokušati ponovno, a netko će prvo morati vratiti izgubljeno samopouzdanje. To ne znači da pravila trebaju prestati vrijediti. Empatija nije popustljivost. Razumjeti nečije okolnosti ne znači opravdavati svako ponašanje. Ali znači imati dovoljno strpljenja i zdravog razuma da pokušamo razumjeti širu sliku prije nego što donesemo zaključak. Skloni smo brzo procjenjivati tuđe odluke, osobito kada se ne uklapaju u naše predodžbe o tome kako bi nečiji život trebao izgledati. I sama sam to napravila u onom Uberu. U nekoliko minuta razgovora već sam imala mišljenje o profesionalnoj budućnosti čovjeka kojeg sam tek upoznala. A nisam znala gotovo ništa o njegovim stvarnim prioritetima.

Povjerenje počinje onda kada pustimo kontrolu

S godinama sve više razumijem da promjena smjera ne mora značiti nedosljednost. Ljudi se razvijaju, okolnosti se mijenjaju, a odluke koje su u jednom trenutku imale smisla ne moraju vrijediti zauvijek. Važno je imati dovoljno samopouzdanja da ih preispitamo i dovoljno odgovornosti da prihvatimo posljedice. I dalje vjerujem u rad, disciplinu i upornost. Vjerujem da se za važne stvari treba boriti i da uspjeh rijetko dolazi bez odricanja. Ali vjerujem i da imamo pravo krenuti ispočetka, više puta ako je potrebno. S vlastitom djecom taj je dio ipak nešto teži.

Dok su mali, čini nam se da gotovo sve možemo riješiti. Poljubac na razbijeno koljeno, zagrljaj nakon lošeg dana, nekoliko pravih riječi i svijet ponovno izgleda sigurnije.
Kako odrastaju, izazovi postaju ozbiljniji, a naš utjecaj sve manji. Ne možemo umjesto njih donositi sve odluke, birati im prijatelje, uklanjati prepreke ni jamčiti da će svaki njihov izbor završiti dobro. Koliko god to željeli. Učim prihvaćati da ih ne mogu zaštititi od svakog razočaranja. Da će neke stvari morati naučiti na vlastitoj koži i da će ponekad odabrati put koji ja ne bih. I da pritom ne moram odmah intervenirati.

Nije mi to uvijek lako. Roditeljski instinkt često je brži od razuma, a potreba za kontrolom zna se vrlo vješto prerušiti u brigu. No kako djeca rastu, sve više shvaćam da im, uz sve što ih pokušavamo naučiti, moramo dati i nešto što se ne može isplanirati: povjerenje. U njih, u njihove sposobnosti da se snađu i u život koji je pred njima. Voljela bih da uvijek znam što je za njih najbolje. Ne znam. I sve sam mirnija s tom činjenicom. Mogu ih usmjeravati, biti uz njih kada pogriješe i pomoći im da ponovno stanu na noge. A onda im moram dopustiti da nastave svojim putem. Ponekad mi preostaje samo vjerovati da će, i nakon pogrešnih skretanja, pronaći ono što je za njih dobro. Čak i kada taj put ne izgleda onako kako sam ga ja zamišljala.

Naslovna fotografija: Ivana Petković Čevra