Kompetitivnost među braćom i sestrama: kada reagirati?

Odnos između braće i sestara je među najdugovječnijima u našem životu. Dijeljenje svakodnevice i obiteljskih uspomena stvara neraskidivu povezanost. Kroz zajedničko odrastanje djeca svladavaju prve životne lekcije. Uče kako surađivati, kako dijeliti, ali i kako rješavati sukobe. Te će im socijalne vještine biti dragocjene i u odrasloj dobi. Idila ipak rijetko traje neprekidno. Uz bliskost i međusobnu podršku, gotovo svaka obitelj svjedoči svađama, ljubomori ili otvorenom nadmetanju.

Određena doza natjecanja među djecom je prirodan dio njihova razvoja. Djeca spontano uspoređuju svoje sposobnosti, školske uspjehe i poziciju unutar obitelji. Kroz takva iskustva pokušavaju bolje razumjeti sebe i svoje mjesto u svijetu. U mnogim situacijama rivalstvo može djelovati poticajno. Ono može motivirati dijete da razvija vlastite interese, gradi ustrajnost i jača samopouzdanje. Problem nastaje kada se prijeđe ona nevidljiva granica između zdravog natjecanja i toksičnog odnosa.

Izazovi nastupaju i kada međusobno uspoređivanje postane iscrpljujuća svakodnevica. Jedno dijete može početi osjećati da vrijedi manje od drugog, a sukobi postaju izvor trajne napetosti za cijelu obitelj. Roditelji se u takvim trenucima često osjećaju pomalo bespomoćno. Pitaju se potiču li možda nenamjerno i sami to rivalstvo. Zanima ih kako na vrijeme prepoznati prve znakove problema. O tome kako pomoći djeci da izgrade samopouzdanje bez stalnog nadmetanja razgovarali smo sa stručnjakinjom. Odgovore za Kidz.hr daje psihologinja Ivančica Bulut Gubić iz osječke Psihologije Pučić.

Kada natjecanje među braćom i sestrama postaje problem?

Natjecanje među braćom i sestrama je prirodan dio odrastanja i često može imati pozitivnu ulogu. Djecu motivira, pojašnjava Bulut Gubić, na razvoj vještina, ustrajnost i postizanje ciljeva. Međutim, ono postaje problem kada prestane biti poticajno i počne narušavati odnos među djecom ili njihovu emocionalnu dobrobit. Roditelji bi trebali obratiti pažnju ako sukobi postanu svakodnevni ili ako jedno dijete sustavno omalovažava drugo. Isto tako, pažnju treba obratiti ako se uspjeh jednog djeteta redovito doživljava kao prijetnja drugome.

Posebno su važni znakovi poput povlačenja, tuge, smanjenog samopouzdanja, pojačane ljubomore ili osjećaja nepravde kod jednog djeteta, dodaje. Zabrinjavajuće može biti i ako dijete razvije uvjerenje da mora stalno biti bolje od brata ili sestre kako bi dobilo pažnju, pohvalu ili osjećaj vlastite vrijednosti. U takvim situacijama roditeljska intervencija može pomoći da se odnos vrati u zdravije okvire. Djeca od najranije dobi nastoje razumjeti tko su i koliko vrijede. Najčešće to čine uspoređujući se s ljudima iz neposredne okoline.

“Budući da su braća i sestre osobe s kojima provode najviše vremena, upravo oni često postaju glavno mjerilo uspjeha, sposobnosti i prihvaćenosti. Važno je naglasiti da osjećaj uspoređivanja ne proizlazi nužno iz roditeljske nepravednosti. Na njega mogu utjecati temperament djeteta, razina samopouzdanja, dobna razlika među djecom, ali i njihove individualne sposobnosti. Primjerice, dijete koje je osjetljivije ili nesigurnije može češće promatrati vlastitu vrijednost kroz prizmu bratovih ili sestrinih uspjeha. Čak i kada roditelji nastoje biti jednako podržavajući prema svakom djetetu, djeca ne doživljavaju uvijek obiteljske situacije na isti način”, dodaje psihologinja.

U kojim je razdobljima rivalstvo najizraženije?

Roditeljske su usporedbe, kaže Bulut Gubić, jedan od najčešćih čimbenika koji mogu pojačati rivalstvo među braćom i sestrama. Iako roditelji često nemaju lošu namjeru, te usporedbe koriste kao oblik motivacije. Djeca ih pak nerijetko doživljavaju kao poruku da nisu dovoljno dobra takva kakva jesu. Primjerice, komentari poput Tvoj brat je uvijek bio uredniji ili Pogledaj kako se sestra dobro organizira mogu kod djeteta izazvati osjećaj manje vrijednosti i potrebu za nadmetanjem. S vremenom takve usporedbe mogu dovesti do stvaranja određenih uloga unutar obitelji, poput uspješnog djeteta, sportaša, mirnog djeteta ili problematičnog djeteta.

Kada se djeca počnu identificirati s tim etiketama, rivalstvo se često dodatno produbljuje, dodaje. Korisnije je uspoređivati dijete s njegovim vlastitim prethodnim postignućima i naglašavati osobni napredak, trud i razvoj, umjesto uspjeha braće i sestara. Rivalstvo se, isto tako, može pojaviti u bilo kojoj dobi. Određena razvojna razdoblja ipak nose povećan rizik za izraženiju kompetitivnost. U predškolskoj dobi djeca su posebno osjetljiva na roditeljsku pažnju i često se natječu za vrijeme, pohvale i bliskost s roditeljima. Psihologinja ističe kako tada još nemaju dovoljno razvijene vještine regulacije emocija pa ljubomoru i frustraciju mogu otvoreno izražavati.

“U školskoj dobi natjecanje se često proširuje na područja uspjeha, poput ocjena, sportskih postignuća ili izvannastavnih aktivnosti. Djeca postaju svjesnija svojih sposobnosti i razlika među sobom, što može potaknuti uspoređivanje. Adolescencija je također osjetljivo razdoblje jer mladi razvijaju vlastiti identitet i traže svoje mjesto među vršnjacima i u obitelji. U toj fazi rivalstvo se može odnositi na uspjeh, izgled, popularnost ili razinu roditeljskog povjerenja. Ipak, uz kvalitetne obiteljske odnose, u adolescenciji se često razvija i veća međusobna podrška među braćom i sestrama”, pojašnjava psihologinja.

Kako poticati bliskost umjesto nadmetanja?

Jedan od najvažnijih zadataka roditelja, ističe psihologinja, jest pomoći svakom djetetu da razvije osjećaj vlastitog identiteta, a da pritom ne stvori dojam međusobnog natjecanja. To znači prepoznati i podržati različite interese, talente i osobine svakog djeteta bez vrednovanja tko je uspješniji ili bolji. Korisno je provoditi individualno vrijeme sa svakim djetetom kako bi se ono osjećalo viđeno i važno samo po sebi. Istovremeno, važno je stvarati prilike za zajednička obiteljska iskustva kroz razgovore, izlete, zajedničke aktivnosti ili kućanske zadatke u kojima djeca surađuju.

Roditelji mogu naglašavati da različitosti unutar obitelji predstavljaju prednost, a ne razlog za uspoređivanje. Kada djeca osjećaju da su prihvaćena zbog svojih jedinstvenih kvaliteta, manja je vjerojatnost da će vlastitu vrijednost graditi na nadmetanju s bratom ili sestrom. Prvi korak je pokušati razumjeti što se krije iza sukoba. Iza svađa se često nalaze osjećaji poput ljubomore, nesigurnosti, potrebe za pažnjom ili straha od odbacivanja.

“Važno je da roditelji prepoznaju te emocije i pomognu djeci da ih izraze na prihvatljiv način. Korisna strategija je izbjegavanje zauzimanja strana te usmjeravanje djece na rješavanje problema i pronalaženje kompromisa. Također je važno pohvaljivati trenutke suradnje, međusobne pomoći i podrške, a ne samo individualne uspjehe. Na taj način djeca uče da odnos nije temeljen isključivo na natjecanju. Roditelji mogu postaviti jasna pravila o međusobnom poštovanju i neprihvatljivim oblicima ponašanja, poput vrijeđanja ili omalovažavanja. Ako jedno dijete pokazuje trajne znakove narušenog samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, povlačenje ili izraženu emocionalnu patnju, korisno je potražiti savjet psihologa. Pravodobna podrška može pomoći da se spriječi razvoj dugotrajnijih teškoća u odnosima i slici o sebi”, uaključuje Bulut Gubić.

Naslovna fotografija: Pexels