Ljubomora između braće i sestara: psihologinja otkriva kad je uobičajena, a kad razlog za brigu

Braća i sestre mogu biti najveći saveznici, ali i najžešći suparnici. U jednom trenutku zajedno grade tvrđavu od jastuka. Već u sljedećem vode ozbiljnu bitku oko igračke, mjesta na kauču ili roditeljske pažnje. Takve su situacije dio svakodnevnog života u obiteljima. Roditelji se pak pitaju rade li nešto pogrešno kada među djecom primijete ljubomoru, rivalstvo ili učestale svađe. Prizori prepiranja mogu biti iscrpljujući, no stručnjaci ističu da ljubomora između braće i sestara u većini slučajeva nije razlog za zabrinutost. Prirodan je dio odrastanja u kojem djeca uče razumjeti vlastite emocije, nositi se s frustracijom i graditi vještine rješavanja sukoba.

Način na koji roditelji reagiraju u tim situacijama može imati velik utjecaj na to hoće li se rivalstvo s vremenom smanjivati ili će postati izvor dugotrajnih napetosti u obitelji. Uspoređivanje djece, nesvjesno dodjeljivanje uloga ili različita očekivanja često dodatno produbljuju osjećaj nepravde i natjecanja. Kako razlikovati uobičajenu ljubomoru od ozbiljnijeg problema, koje roditeljske pogreške najčešće potiču sukobe te kako od najranije dobi graditi odnos u kojem će suradnja biti važnija od natjecanja za Kidz.hr objašnjava psihologinja Ivančica Bulut Gubić iz osječke Psihologije Pučić.

Ljubomora među braćom i sestrama prirodan je dio odrastanja

Ljubomora između braće i sestara je normalan dio razvoja i javlja se u gotovo svim obiteljima. Psihologinja ističe kako ona sama po sebi nije znak lošeg roditeljstva niti govori da djeca neće razviti blizak odnos u odrasloj dobi. Prvi znakovi ljubomore mogu se pojaviti dosta rano, između 15-og i 18-og mjeseca života, a intenzivno se razvija u drugoj ili trećoj godini života. Dijete tada postaje svjesnije okoline i svoje pozicije u obitelji, osobito nakon rođenja mlađeg djeteta, kada starije dijete primijeti da više nije jedini fokus roditeljske pažnje.

“U predškolskoj i ranoj školskoj dobi rivalstvo često postaje izraženije jer djeca intenzivno uspoređuju svoje sposobnosti, uspjehe i količinu pažnje koju dobivaju od roditelja. U adolescenciji se priroda ljubomore mijenja. Djeca se manje natječu oko roditeljske pažnje, a više oko uspjeha, društvenog statusa, samostalnosti ili privilegija koje jedno dijete ima u odnosu na drugo. Važno je naglasiti da povremena ljubomora nije štetna. Ona postaje razvojna prilika ako djeca uz podršku roditelja nauče prepoznati i regulirati vlastite emocije te razviti empatiju prema bratu ili sestri”, pojašnjava.

Roditeljske pogreške koje nesvjesno potiču rivalstvo

Roditelji uglavnom ne žele poticati rivalstvo, ali ga ponekad nesvjesno pojačavaju. Najčešće pogreške, kaže Bulut Gubić, uključuju uspoređivanje djece, primjerice rečenicama poput Zašto ne možeš biti uredan kao brat? i dodjeljivanje trajnih uloga rečenicama poput Ona je pametna, a on je sportaš. Pogreške uključuju i očekivanje da starije dijete uvijek bude odgovornije ili popustljivije i pokazivanje različitih očekivanja ili strožih pravila za jedno dijete bez jasnog objašnjenja.

I etiketiranje djece kao problematičnog, osjetljivog ili zločestog te interveniranje u svaku svađu umjesto da djeca postupno razvijaju vlastite vještine rješavanja sukoba su česte pogreške. Djeca nisu toliko osjetljiva na to dobivaju li potpuno jednaku količinu pažnje, koliko na osjećaj pravednosti, ističe psihologinja. Roditelji ne trebaju sve raditi identično za svako dijete, ali trebaju objasniti razloge različitih odluka i pokazati da jednako uvažavaju potrebe svakoga od njih. Uspoređivanje je pak jedan od najsnažnijih čimbenika koji povećavaju rivalstvo među braćom i sestrama.

“Djeca vrlo brzo počinju vjerovati da se roditeljska ljubav mora zaslužiti boljim uspjehom, ponašanjem ili talentima. Tada brat ili sestra prestaju biti partner u odrastanju, a postaju konkurencija. Negativne posljedice mogu uključivati slabije samopoštovanje, osjećaj manje vrijednosti, povećanu anksioznost i trajno narušen odnos među braćom i sestrama. On se može zadržati i u odrasloj dobi. Roditelji često uspoređuju djecu s dobrom namjerom – žele motivirati. Međutim, istraživanja pokazuju da usporedbe češće izazivaju obrambene reakcije nego stvarnu motivaciju. Mnogo je korisnije uspoređivati dijete s njegovim vlastitim napretkom nego s bratom ili sestrom”, pojašnjava.

Kada ljubomora prestaje biti uobičajena?

Povremene svađe, prepirke oko igračaka, ljubomora zbog pažnje roditelja ili natjecanje sasvim su očekivani. Čak mogu biti i korisni za razvoj socijalnih vještina. Razlog za zabrinutost postoji kada sukobi postanu trajni i izrazito intenzivni te počnu narušavati svakodnevni život obitelji. Bulut Gubić ističe kako znakovi koji upućuju na ozbiljniji problem uključuju gotovo svakodnevne sukobe koji se teško smiruju. Uključuju i namjerno ponižavanje ili vrijeđanje brata ili sestre te fizičku agresiju koja se ponavlja ili postaje sve ozbiljnija.

Znakovi ozbiljnijeg problema uključuju i izrazitu mržnju ili odbijanje zajedničkog vremena i izjave poput Mama njega više voli ili Voljela bih da se nije ni rodio. I povlačenje, tjeskoba ili promjene u ponašanju jednog od djece mogu biti upozorenje. Ako ljubomora dovodi do dugotrajne emocionalne patnje, narušava obiteljske odnose ili utječe na funkcioniranje djeteta u školi i među vršnjacima, preporučljivo je potražiti savjet stručnjaka i podršku.

“Prvi korak nije umanjivati osjećaje. Umjesto rečenica poput Nemaš razloga biti ljubomoran korisnije je reći Vidim da ti je teško kada misliš da brat sada dobiva više pažnje. Kada dijete osjeti da ga razumijemo, lakše će prihvatiti razgovor o tome kako se može nositi s tim osjećajem. Važno je razlikovati osjećaj od ponašanja. Ljubomora je dopuštena emocija, ali udaranje, vrijeđanje ili namjerno uništavanje stvari nije prihvatljivo. Roditelji mogu pomoći tako da svakom djetetu osiguraju vrijeme nasamo s roditeljem i prepoznaju i verbaliziraju pozitivne odnose među djecom. Mogu pomoći i tako da potiču zajedničke aktivnosti u kojima mogu surađivati umjesto natjecati. Zaključno, treba izbjegavati traženje krivca u svakoj svađi te djecu uče zajedničkom rješavanju problema”, pojašnja psihologinja.

Kako odgajati braću i sestre da budu tim, a ne suparnici?

Topli odnosi među braćom i sestrama ne nastaju sami od sebe – oni se postupno grade kroz svakodnevne obiteljske interakcije. Roditelji mogu poticati suradnju tako da njeguju individualan odnos sa svakim djetetom, prepoznaju i razvijaju jedinstvene interese svakog djeteta umjesto da ih uspoređuju i organiziraju aktivnosti u kojima djeca imaju zajednički cilj, a ne međusobno natjecanje. Suradnju mogu poticati i tako da uče djecu kako izraziti neslaganje bez vrijeđanja i agresije.

“Roditelji mogu i hvaliti suradnju, pomaganje i empatiju jednako kao i individualna postignuća. A mogu i sami biti model konstruktivnog rješavanja sukoba jer djeca najviše uče promatrajući odrasle. Najvažnija poruka koju djeca trebaju dobiti jest da roditeljska ljubav nije ograničen resurs. Kada dijete osjeća da je voljeno i prihvaćeno zbog onoga što jest, manje će imati potrebu natjecati se za svoje mjesto u obitelji”, zaključuje Bulut Gubić.

Naslovna fotografija: Pexels