Najljepše uspomene nikada nisu bile u planu

Ivana Petković Čevra dobro poznaje onu vrstu svakodnevice u kojoj se dani pune planovima, obavezama i stalnim „moramo“. No, možda zato sve češće primjećuje vrijednost onoga što se ne može staviti na raspored – sporog jutra, razgovora bez kraja, dosade, slučajnog susreta ili dana koji nema nikakav poseban cilj. Kao majka, poduzetnica i autorica, Ivana u svojim kolumnama polazi od vlastitih iskustava, ali ih nikada ne zadržava samo na osobnoj razini. Iz malih, svakodnevnih trenutaka otvara pitanja koja se tiču svih nas.

U svojoj novoj kolumni piše o godišnjem odmoru koji ju je podsjetio da pravi odmor možda uopće ne počinje odlaskom na more. Počinje tek onda kada prestanemo pokušavati ispuniti svaki trenutak. Kroz sjećanja na vlastito djetinjstvo, današnji odnos djece prema ekranima i jednu sasvim novu perspektivu na dosadu, otvara pitanje ostavljamo li svojoj djeci dovoljno prostora da im se nešto dogodi samo od sebe. Jer možda upravo u trenucima koje nismo isplanirali nastaju uspomene koje pamtimo cijeli život.

Najljepše uspomene nikada nisu bile u planu

Naš godišnji zapravo nije počeo onog dana kada smo stigli na more. Počeo je nekoliko dana kasnije. Kći i ja stigle smo prve i imale smo dva dana samo za sebe – more, tišinu i onaj osjećaj da se dan odjednom rastegne, bez žurbe, bez rasporeda i bez sata koji neprestano pokazuje koliko je još toga ostalo za napraviti. Onda su stigli dečki. Jedan ravno s boksačkog kampa, drugi iz poslovnog ritma. A ja sam ih dočekala kao direktorica animacijskog tima u all-inclusive resortu.

Super! Sad smo svi zajedno! Što ćemo prvo? Njih dvojica pogledali su mene. Ja njih. Mislim da su oni na svom rasporedu imali samo jednu aktivnost – ne raditi ništa. I znate što? Uopće nisu bili u krivu. Trebalo nam je nekoliko dana da ponovno uhvatimo zajednički ritam, da svatko odloži ono što je donio sa sobom – posao, kamp, umor, očekivanja. Tek tada smo zapravo stigli na godišnji, a meni je trebalo još malo duže da shvatim kako odmor ne počinje kada spakiraš kofere, nego kada prestaneš pokušavati organizirati baš svaki trenutak.

Zapravo sam otkrila da su mi najbolji upravo oni dani s planom bez plana. Možda ćemo na plažu ili u grad. Ili skuhati ručak kod kuće ili ćemo jednostavno ostati na terasi s pogledom na more i otoke, svatko sa svojom knjigom. Možda je vrijeme za spontanu večeru, a postoji i mogućnost da nam se jednostavno neće dati ništa od toga. Prvi put nakon dugo vremena to ništa nije zvučalo kao propuštena prilika. Koliko god volim putovanja, nova mjesta i iskustva, a naša je obitelj definitivno uvijek on the go, bez puno praznog hoda, ovog ljeta najviše me odmorio upravo osjećaj da ne moram stalno nekamo stići. I da ništa ne moram i baš me taj osjećaj vratio u moje djetinjstvo.

Ljeto koje nije trebalo plan

Moja ljeta mirisala su na Tivat. Tamo sam kod bake i dide provela prve godine života i gotovo svako ljeto do polaska u školu. Kasnije su ljeta dobila novu adresu u Podstrani, ali Tivat je ostao mjesto kojem se uvijek vraćam u mislima. Sjećam se murve ispred kuće, limuna i naranči, bakine spize, najfinijeg čaja od mažurana i dide koji je uvijek imao vremena za briškulu ili trešetu.

Sjećam se i redukcija vode i struje. Danas to zvuči gotovo nestvarno, ali nama je bilo sasvim normalno uzeti bidune i otići po vodu na izvor. Penjali smo se po stablima, lutali kozjim stazama, ronili, pomagali baki, izmišljali igre i sate provodili vani. I da, često nam je bilo dosadno, ali upravo je u toj dosadi bilo nečega dragocjenog. Sjećam se koliko sam znala maštati. Onako dječje, bez posebnog razloga. Budna sanjati, zamišljati, kreirati cijele neke svoje svjetove. Nitko me tome nije učio – jednostavno sam imala vrijeme i tišinu.

Danas, kada gledam svoju djecu i nećakinje na moru, prizor je često sasvim drukčiji. Sjede zajedno, smiju se, komentiraju nešto, a svatko je istovremeno u svom digitalnom svijetu. Priznajem, prvi mi je impuls pomisliti kako bi bilo lijepo da barem na godišnjem malo zaborave na mobitele. A onda, pet minuta kasnije, shvatim da sam i sama upravo provjerila mail ili WhatsApp poruku ili istraživala nešto na Google Mapsu.

Roditeljstvo je stvarno zanimljiv sport. Ne želim romantizirati svoje djetinjstvo, niti mislim da je rješenje djeci jednostavno oduzeti telefone. To nije njihov problem. To je svijet u kojem odrastaju i mi smo ti koji im trebamo pomoći da u njemu pronađu ravnotežu. Ali možda možemo učiniti nešto drugo. Možda ne moramo odgovoriti na svako Dosadno mi je. Možda ne moramo ispuniti baš svaku minutu. Jer što ako djeci stalno dajemo nešto čime će ispuniti vrijeme, a onda se čudimo gdje je nestao prostor za njihovu maštu?

Ne mora se baš sve dogoditi

Ovo ljeto mi je donijelo jedan sasvim osobni uvid. Pravi odmor nema puno veze s brojem mjesta koja smo obišli. Ima puno više veze s time koliko smo si dopustili usporiti, voditi razgovor koji traje dok ne padne mrak, bez razmišljanja o tome što nas poslije čeka. Čitati knjigu bez osjećaja da bismo za to vrijeme mogli napraviti nešto korisnije. Provesti večer loveći Suze svetog Lovre, sjediti na terasi i gledati more i imati onaj rijedak osjećaj da ne kasniš nigdje.

Možda djeci ne možemo vratiti ljeta kakva smo imali mi i možda ih ni ne trebamo vraćati. Svako vrijeme nosi svoje izazove, ali i svoje mogućnosti. Naša djeca imaju svijet koji je nama bio potpuno nezamisliv. Imaju pristup informacijama, ljudima, sadržajima i iskustvima kakve mi nismo mogli ni zamisliti, ali možda im, uz sve to, možemo sačuvati i nešto što nije zastarjelo. Prostor. Prostor da im bude dosadno, da nešto izmisle, da se međusobno posvađaju pa sami riješe problem, da krenu nekamo bez posebnog cilja, da razgovor potraje duže nego što smo planirali. Da im se dogodi nešto što nisu stavili na svoj raspored.

Nekada smo od dosade bježali u maštu, dok danas od dosade najčešće bježimo u ekran. No, možda se upravo u onim trenucima kada ništa posebno nije isplanirano dogodi ono najvažnije – razgovor, ideja, igra, neka mala avantura ili uspomena koju će jednog dana, sasvim neočekivano, nositi sa sobom cijeli život. Jer kada se pokušam sjetiti svojih najljepših dječjih ljeta, ne sjećam se popisa izleta, ne sjećam se što smo sve „morali“ vidjeti. Sjećam se murve, bakinog čaja od mažurana, dide i briškule, kozjih staza, izvora po vodu i beskrajnih sati u kojima se nije događalo ništa posebno. A zapravo se događalo sve.

P.S. Možda baš zato ne znam kamo idemo

Dok budete čitali ovu kolumnu, mi ćemo već biti na nastavku putovanja – napuštamo mir otoka i krećemo prema jugu Italije. Koferi su spakirani i postoji načelna ruta, ali prvi put nakon dugo vremena nisam proučila što moramo vidjeti u svakom gradu. Nisam napravila popis restorana i nisam označila lokacije koje se nikako ne smiju propustiti. Malim dijelom me to čini nervoznom, ali me, iskreno, još više veseli. Veseli me pomisao da ćemo možda zalutati u neku usku kamenu ulicu, zastati na čaši vina, kupiti breskve na štandu uz cestu ili otkriti neko mjesto koje nije bilo ni u jednom vodiču.

I da, moguće je da ćemo vidjeti manje, ali imam osjećaj da ćemo doživjeti i osjetiti više. Možda je to ono što ove godine učim o odmoru – da ne mora svaki dan biti iskorišten, ne mora svako iskustvo biti zabilježeno i ne mora svaka ruta biti savršena. Ponekad je dovoljno samo krenuti pa vidjeti gdje će nas put odvesti. Jer možda neke od najljepših uspomena nikada nisu ni trebale biti u planu.