Odluke koje ne izgovaramo naglas: treće dijete – ili treća verzija sebe?

Postoje žene koje svoje uloge nabrajaju. I postoje one koje ih žive bez potrebe da ih pretvore u etikete. Ivana Petković Čevra zasigurno pripada drugoj skupini. Majka, poduzetnica i partnerica, ali prije svega osoba koja svoj identitet ne veže uz jednu definiciju. U njezinu su svijetu važni mir, autentičnost i odnosi koji imaju dubinu. Iskustvo dugogodišnjeg partnerstva i obiteljskog života naučilo ju je da život i ljubav nisu statični nego procesi koji se grade, preispituju i iznova oblikuju.

Profesionalno, njezin je put počeo vrlo rano i nije išao ravnom linijom. Još je u dvadesetima samostalno vodila svoju modeling karijeru, s partnericom je osnovala jednu od prvih fotoprodukcijskih agencija u Hrvatskoj, ima više od 15 godina korporativnog iskustva… Nakon pokretanja vlastite agencije ECHO 360, Ivana gradi karijeru ostajući autentična. Ambiciozna, ali ne po svaku cijenu, fokusirana na smisao i dugoročnu vrijednost, danas radi ono iza čega može stajati i profesionalno i osobno. Njezin pristup poslu temelji se na partnerstvu, povjerenju i stvaranju. No, njezin se najvažniji kompas oblikovao možda upravo kroz majčinstvo.

Ivana je majka dvoje djece, a otvoreno govori o fazama u kojima balans nikad nije konačan, nego se stalno iznova pronalazi. Između poslovnih obaveza, obiteljskih rutina i osobnog razvoja, naučila je birati gdje ulagati energiju i prihvatiti da savršenstvo nije cilj, nego prisutnost. Pokreće je, kaže, osjećaj odgovornosti prema sebi, obitelji i ljudima s kojima radi. Ali i dobra glazba i osjećaj da stvara nešto vrijedno.

Iz kombinacije iskustva, introspekcije i životne dinamike nastaje i Ivanin autorski glas koji ne nudi gotove odgovore, nego postavlja prava pitanja. Jedno od njih je – treće dijete ili nešto treće. U nastavku donosimo njezinu kolumnu!

Treće dijete… ili nešto treće?

Postoji trenutak u životu žene – ne znam dolazi li tiho ili se pojavi sasvim jasno – kad se zapitaš: hm, je li to to? Imam dvoje djece, danas imaju 12 i 16 godina. I taman kad pomisliš da si izašla iz faze pelena i neprospavanih noći, da napokon kradeš i trenutke za sebe… život te dovede do jednog novog pitanja: treće dijete… ili nešto treće?

Ta mi misao nije strana. Volim djecu, iskreno, duboko i bez zadrške. Volim miris beba, tu njihovu čistu, neiskvarenu energiju, tu jednostavnost koja nas vrati na ono bitno. Uvijek sam bila mama koja je osluškivala, koja nije čekala da dijete plače, nego je pokušavala unaprijed prepoznati što mu treba. Zato ta odluka nikad nije bila lagana, niti površna.

Ali godine donesu jednu novu vrstu jasnoće. Moja djeca danas više nisu mala. To su mladi ljudi koji ulaze u fazu života u kojoj im treba drugačija prisutnost. Manje držanja za ruku, a više povjerenja, razgovora i tihe podrške. Tu su prve ozbiljnije odluke, promjena radnih navika, prve ljubavi, nesigurnosti i sve ono što ih polako uvodi u stvarni život. I upravo u toj fazi shvatiš koliko je važno biti tu, stvarno tu. U razgovoru, u pogledu, u malim svakodnevnim trenucima.

Trudim se biti prisutna, zagrliti ih, pomirisati, uhvatiti te kratke trenutke nježnosti, čak i kada su već veliki i kada im to možda nije uvijek na prvom mjestu. I da, ponekad me dočekaju i s tipičnim pubertetskim odgovorima, ali to nekako ide u paket. Nije više vrijeme maženja kad ja želim, nego kada su oni raspoloženi. S druge strane, baš kroz sina, koji je gimnazijalac i u punom pubertetu, vidim koliko je važno biti stabilan oslonac. Kroz kćer, s kojom imam i taj prijateljski odnos i pravu frendičicu, od odlazaka u kino do zajedničkih malih izlazaka, vidim koliko se odnos s djecom s vremenom mijenja, ali ne gubi na bliskosti. Štoviše, samo dobije novu formu.

Nema jednog točnog odgovora

Ponekad pomislim kako bi malo dijete bilo svojevrsna protuteža svemu tome. Povratak na nježno i jednostavno. Ali onda se uključuje i onaj racionalni dio mene. Onaj koji zna da ne živimo u vakuumu. Da današnji život traži puno, nekad i previše. Da odgoj djece više nije samo pitanje ljubavi, nego i vremena, fokusa, prisutnosti i često logistike koja ne dolazi sama od sebe. Jer realno, rijetko tko danas ima vojsku podrške oko sebe?! Mi smo obitelj koja se u velikoj mjeri oslanja sama na sebe. I to ima svoju ljepotu, ali i svoju težinu. Nauči te organizaciji, fleksibilnosti, ali i tome da ponekad moraš vrlo iskreno procijeniti svoje kapacitete (i dan danas se često precijenimo).

A oni se s godinama ipak mijenjaju. Ne nužno na lošije, nego drugačije. Danas su moja djeca već dovoljno samostalna. Mogu ostati sama kroz dan i organizirati ga, preuzeti odgovornost (neću vam u ovom tekstu reći kakva me kuhinja dočeka radi eksperimentiranja sa kuhanjem ili pečenjem kolača po receptu sa TikToka). Naravno, uz povremene rasprave oko toga tko je kome uzeo majicu, Nike čarape ili slučajno posudio nešto iz ormara (i znamo tko je uvijek krivac, blame it on her) – što je, čini mi se, univerzalni tinejdžerski jezik ljubavi.

I baš u tom prostoru koji se otvorio, ja sam napravila svoj izbor. Ne kao odricanje, nego kao usmjerenje. Energiju koju bih nekada možda usmjerila na novo majčinstvo, danas svjesno ulažem u stvaranje. U svoj poduzetnički put. U nešto što također traži vrijeme, prisutnost, strpljenje i vjeru. I da, ponekad me drži budnom do kasno u noć, ali na jedan drugačiji, stvaralački način.

Ne kao zamjena, nego kao prirodan nastavak mene u ovoj fazi života. Jer svaka faza nosi svoje prioritete. I možda je najveća zrelost u tome da si to možemo priznati, bez uspoređivanja, bez opravdavanja i bez osjećaja da nešto propuštamo. Ne vjerujem da postoji jedan točan odgovor. Postoji samo onaj koji je u skladu s tim tko si danas. Za mene, to je ovaj put.

Naslovna fotografija: Ivana Petković Čevra