Odgojiteljica Ana Malnar o gradskim i privatnim vrtićima: “Vrtić čine ljudi, ne samo njegov osnivač, prostor ili oprema”

Kada biraju vrtić za svoje dijete, roditelji nastoje pronaći mjesto na kojem će ono biti sigurno, prihvaćeno i okruženo ljudima koji razumiju njegove potrebe. Pritom se odluka često temelji na vidljivim čimbenicima poput izgleda prostora, opremljenosti, broja djece u skupini i programa. Na tom se tragu privatni vrtići obično povezuju s boljim uvjetima i individualnijim pristupom. S druge strane, gradski se vrtići povezuju prevelikim skupinama i opterećenošću sustava. No koliko nam takve predodžbe doista govore o kvaliteti odgoja i obrazovanja?

Ana Malnar, odgojiteljica i dramska pedagoginja, je upoznala specifičnosti obaju sustava radeći u gradskim i privatnim vrtićima. Malnar ima više od 26 godina iskustva u struci, a u svom se dosadašnjem radu uvjerila da kvalitetu ne određuju samo osnivač, prostor ili materijalni uvjeti, nego ponajprije ljudi, njihova stručnost, motivacija, odnosi unutar tima i podrška koju dobivaju u svakodnevnom radu. U razgovoru za Kidz.hr govori o razlikama između privatnih i gradskih vrtića, pritiscima s kojima se odgojitelji susreću u radu s djecom i roditeljima te izazovima profesije o kojoj se često govori manje nego što zaslužuje.

Radili ste u privatnom, a sada radite u gradskom dječjem vrtiću. Kada biste morali izdvojiti jednu stvar zbog koje ste tek nakon prelaska shvatili koliko se ova dva sustava razlikuju – što bi to bilo?

Ovo mi je zapravo dosta kompleksno pitanje. Mislim da nije moguće napraviti jednostavnu podjelu na privatne i gradske vrtiće. Postoje velike razlike i unutar jednih i drugih sustava, ovisno o vrtiću, organizaciji rada, timu i kvaliteti koja se njeguje. Ja sam došla iz jednog izrazito kvalitetnog privatnog vrtića koji je puno ulagao u kvalitetu rada, ali i u dokumentiranje i komunikaciju s roditeljima. Primjerice, koristile su se digitalne platforme na kojima su roditelji mogli pratiti tjedne planove, aktivnosti i svakodnevni život skupine kroz fotografije i videozapise. Dio te dokumentacije bio je vrlo detaljan i često je imao snažnu komunikacijsku funkciju prema roditeljima.

U gradskom vrtiću u kojem trenutno radim također vidim velik naglasak na suradnji s roditeljima i kvalitetnoj komunikaciji. Samo je način organizacije i administriranja drugačiji. Ono što bih kao najveću razliku izdvojila nije toliko sama kvaliteta rada, koliko organizacija radnog vremena i rada u smjenama. To je nešto što sam tek prelaskom u gradski sustav puno jasnije osvijestila. Smjenski rad, raspored i organizacija rada skupine imaju velik utjecaj na svakodnevnu dinamiku, kontinuitet rada i suradnju unutar tima. Upravo je to, iz mog dosadašnjeg iskustva, razlika koju bih najviše izdvojila.

Roditelji često privatni vrtić automatski povezuju s boljim uvjetima, manjim grupama i većom pažnjom prema djetetu. Je li to, iz vaše perspektive, doista tako – i gdje se ta slika sudara sa stvarnošću?

Ovo je, također, dosta kompleksno pitanje jer se i privatni i gradski vrtići međusobno jako razlikuju. Ne bih rekla da danas vrijedi pravilo da privatni vrtić automatski znači manju grupu, bolje uvjete ili veću pažnju prema djetetu. Manji broj djece u skupinama u privatnim vrtićima više nije nešto što se može podrazumijevati. Postoje privatni vrtići u kojima broj djece značajno prelazi pedagoški standard. S druge strane, postoje i gradski vrtići koji nastoje svoje skupine približiti pedagoškom standardu, a neki ga već i ostvaruju. Iako je to, nažalost, još uvijek relativno rijetko.

A kada govorimo o pažnji prema djetetu, mislim da ona uvijek i prije svega ovisi o odgojitelju. Kvalitetan, motiviran i odgovoran odgojitelj može napraviti jako puno i u skromnijim uvjetima. Ni najbolji materijalni uvjeti sami po sebi neće garantirati kvalitetan rad ako nema odgovarajućeg pristupa djeci i profesionalne odgovornosti. Kada odgojitelj nešto prepozna kao važno za djecu i želi to realizirati, često će pronaći način, materijal ili rješenje. Bez obzira na to koliko je okruženje bogato materijalima i sredstvima.

Naravno, ne mislim da ne možemo niti smijemo zanemariti uvjete rada i osloniti se na onu odgojitelj će pribaviti kako god. Oni su važni, kao što su važni i vodstvo vrtića, stručni tim, organizacija, podrška odgojiteljima i mogućnosti koje ustanova pruža. Ali rekla bih da sve to najbolje funkcionira kada postoji ono što smatram možda i najvažnijim – radna etika. Kada ljudi svoj posao rade odgovorno, promišljeno i s iskrenom željom da djeci pruže najbolje, tada se kvaliteta vidi bez obzira na to piše li na vratima privatni ili gradski vrtić. Zato bih rekla da se ta slika o privatnom vrtiću najviše sudara sa stvarnošću u trenutku kada roditelj vrtić počne izjednačavati s kvalitetom. Vrtić čine ljudi, a ne samo njegov osnivač, prostor ili oprema.

Koliko, zapravo, kvaliteta vrtića ovisi o samoj ustanovi, a koliko o odgajatelju? Može li jedan odličan odgajatelj napraviti veliku razliku i kada sustav oko njega nije idealan?

Naravno da jedan odličan odgojitelj može napraviti ogromnu razliku – i to sam kroz svoje iskustvo zaista vidjela. Intrinzično motiviran odgojitelj, koji ima visoku radnu etiku, profesionalnu odgovornost i stvarnu usmjerenost na dijete, može napraviti gotovo čuda, bez obzira na to u kakvim uvjetima radi. Tamo gdje ima puno resursa, takav će odgojitelj pronaći način da ih iskoristi, ali i da nabavi ili stvori nešto dodatno. Tamo gdje ih ima malo, često će upravo svojom kreativnošću, znanjem i angažmanom nadomjestiti ono što nedostaje. Međutim, mislim da je vrlo važno naglasiti da takve odgojitelje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Često se od najodgovornijih ljudi očekuje da će uvijek povući, preuzeti više i nadoknaditi ono što sustav ili drugi članovi tima ne mogu ili ne žele. A ljudi se troše. Bez obzira na to što je odgojiteljski posao poziv i što mnogi od nas u njega ulaze upravo zbog snažne unutarnje motivacije, ni poziv ni entuzijazam nisu neiscrpan resurs. Mislim da upravo tu danas postoji ozbiljan izazov, i u gradskom i u privatnom sektoru. Kada odnos odgovornosti, angažmana i kvalitete rada među članovima tima nije ujednačen, dio ljudi konstantno preuzima veći teret. Dugoročno to dovodi do preopterećenja, zasićenja i, nažalost, do toga da i vrlo kvalitetni ljudi počinju odustajati. To je možda i jedan od većih problema o kojem se premalo govori. Sustav ne bi smio počivati na tome da ga nekoliko izrazito savjesnih pojedinaca stalno drži.

Zato ipak ne bih kvalitetu ustanove nikada vezala samo uz pojedinca. Kvaliteta ustanove za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, neovisno o tome radi li se o privatnom ili gradskom vrtiću, je rezultat djelovanja svih dionika odgojno-obrazovnog procesa – odgojitelja, stručnih suradnika, ravnatelja i drugog vodstva, pomoćnog i administrativnog osoblja, roditelja. Prije svega i odnosa koji se unutar ustanove grade. Svi su važni, i svi na svoj način nose dio odgovornosti za kvalitetu. Odličan odgojitelj može napraviti veliku razliku, ali njegova kvaliteta ne bi trebala služiti kao zamjena za kvalitetan sustav.

Idealno je kada ustanova svojim organizacijskim uvjetima, stručnim vodstvom, međusobnom suradnjom i kulturom rada omogućuje da takav odgojitelj ne mora stalno spašavati situaciju, nego da svoju energiju može usmjeriti tamo gdje je najpotrebnija – na djecu i kvalitetu odgojno-obrazovnog rada. Mislim da se upravo u tome vidi zrelost jedne ustanove. Ne u tome koliko ima pojedinaca koji mogu nositi sve, nego u tome koliko je sustav sposoban omogućiti da svi rade kvalitetno, odgovorno i održivo. Nažalost, to se ponekad zaboravlja.

Što roditelji najčešće ne vide kada ostave dijete u vrtiću? Koji dio posla odgajatelja ostaje nevidljiv, a zapravo je ključan za to da dan u grupi funkcionira?

Mislim da roditelji najčešće ne vide sve ono što se događa prije nego što dijete dođe i nakon što ode. Niti koliko je toga potrebno da bi jedan dan u skupini izgledao spontano i jednostavno. Ne vidi se složenost isprepletenosti odgoja, njege i obrazovanja, kao ni stalno praćenje djece, njihovih potreba, odnosa, emocija i razvoja. Ne vidi se ni koliko zapravo pripremamo dijete za život u punom smislu te riječi – za odnose s drugima, samostalnost, odgovornost, rješavanje problema i razumijevanje vlastitih i tuđih emocija.

A ono što se možda najmanje vidi jest koliko je odgojitelj zapravo menadžer vremena, prostora, odnosa i situacija. Moramo prepoznati pravi trenutak – kada nešto ponuditi, kada se povući, kada intervenirati, kada promijeniti plan i zašto. I sve to često izgleda kao da se događa spontano, iako iza toga stoji puno promišljanja i pripreme. Vrtić je živ organizam. Plan postoji, ali se stalno prilagođava stvarnoj djeci, njihovim potrebama i onome što se u skupini upravo događa. Upravo ta sposobnost stručnog reagiranja u trenutku, a da se pritom ne izgubi odgojno-obrazovni cilj, je jedan od najzahtjevnijih i najnevidljivijih dijelova našeg posla.

Odgajatelji su istodobno osobe koje brinu o djeci, organiziraju njihov dan, rješavaju sukobe, prate razvoj, komuniciraju s roditeljima… Što se od njih danas očekuje, a o tome se premalo govori?

Od odgojitelja se danas očekuje gotovo sve. Da bude odgojitelj, organizator, medijator, psiholog, tarapeut, komunikator, IT-jevac i još ponešto, ponekad i ono što je realno nemoguće. Pritom mi se čini da u toj želji da stalno nešto bildamo, osobito kognitivno, pomalo zaboravljamo osnove: sigurnost, odnos, empatiju, pripadanje, socijalni i emocionalni razvoj. A bez toga nema ni kvalitetnog učenja. Dijete prvo mora biti dobro, da bi moglo biti spremno za još više.

Postoji li razlika u tome koliko se od odgajatelja očekuje da udovolji roditelju u privatnom i gradskom vrtiću? Jeste li ikada imali osjećaj da ono što je dobro za dijete i ono što roditelj želi nisu ista stvar? Kako tada postupate?

Da, mislim da ta razlika postoji, i u privatnom se sustavu ponekad osjeti veći pritisak da se odgovori očekivanjima roditelja. Naravno, postoje situacije u kojima ono što roditelj želi i ono što je razvojno dobro za dijete nisu isto. Tada postupam prije svega kao stručnjak – otvoreno razgovaram s roditeljem i argumentiram svoju profesionalnu procjenu.

Primjerice, ako roditelj želi da dijete obavezno spava poslijepodne, a dijete za tim nema potrebu, neću ga prisiljavati na spavanje, nego ću mu osigurati mir i odmor te roditelju objasniti zašto je takav pristup primjeren njegovim individualnim potrebama. U takvim situacijama cilj nije udovoljiti ni roditelju ni odgojitelju, nego pronaći ono što je u najboljem interesu djeteta.

Što vam je iskustvo rada u dva različita sustava pokazalo o rečenici Moje dijete je kod kuće potpuno drugačije? Koliko odgajatelj zapravo vidi dijete koje roditelj kod kuće možda nikada ne vidi?

Da, vrlo često je dijete u vrtiću drugačije nego kod kuće. Ne nužno bolje ili lošije, nego jednostavno pokazuje druge dijelove sebe, ovisno o kontekstu i odnosima koji ga okružuju. U sigurnom odnosu s odgojiteljem, temeljenom na povjerenju i emocionalnoj povezanosti, dijete ponekad pokaže stranu svoje osobnosti, emocija ili ponašanja koju roditelj kod kuće nikada ne vidi. Zato odgojitelj može upoznati dijete iz jedne potpuno drugačije razvojne i socijalne perspektive, što je dragocjen doprinos razumijevanju djeteta, a ne konkurencija roditeljskom iskustvu.

Koje ponašanje djeteta roditelji najčešće pogrešno protumače – primjerice kao neposluh ili fazu – a vi ga u vrtiću prepoznajete kao nešto drugo?

Često se ponašanje poput odbijanja, prkosa ili burne emocionalne reakcije brzo označi kao neposluh, a zapravo može biti djetetov način izražavanja neke potrebe ili granice koju još ne zna drugačije komunicirati. Blisko mi je razmišljanje Jespera Juula da iza djetetova ponašanja uvijek trebamo pokušati vidjeti dijete i odnos, a ne samo problem koji treba ispraviti. Zato se prije pitanja Kako ćemo ovo ponašanje zaustaviti? trebamo pitati Što nam dijete ovim ponašanjem pokušava reći?

Koliko je za dijete važan odnos koji razvije s odgajateljem? Može li se dogoditi da dijete u vrtiću procvjeta zato što je naišlo na osobu koja ga je znala pročitati?

Apsolutno. Kvalitetan odnos s odgojiteljem može biti presudan za dijete. Kada ga netko zaista vidi, razumije i zna pročitati, dijete dobiva sigurnost iz koje može rasti i razvijati se. Na kraju, to i jest naš poziv – zalijevati svako cvijeće u vrtu kako bi moglo procvjetati na svoj način i u svoje vrijeme.

Postoji li nešto što ste kao odgajateljica na početku karijere radili drugačije, a danas biste rekli Ovo više nikada ne bih napravila?

Danas više nikada ne bih prihvatila profesionalni autoritet bez vlastitog propitivanja i stručnog promišljanja. I ne bih otišla spavati prije nego što bih napravila samovrednovanje te se zapitala što sam taj dan rekla i napravila, kako je to djelovalo na dijete i što mogu napraviti bolje.

Za kraj, kada biste roditeljima mogli objasniti jednu stvar o radu odgajatelja – što biste im rekli?

Ne postoji jedna stvar koju bih izdvojila. Kvalitetan odgoj i obrazovanje djeteta možemo graditi isključivo i samo kroz ravnopravno partnerstvo, povjerenje i zajedničku odgovornost roditelja i odgojitelja.