Ovako izgleda dječji put prema samostalnom čitanju

Čitanje možda zamišljamo kao trenutak u kojem dijete sjedne, otvori slikovnicu i odjednom počne povezivati slova u riječi. U stvarnosti, put do prve samostalno pročitane rečenice počinje puno ranije. Počinje dok beba promatra lice osobe koja joj govori, okreće stranice slikovnice ili prstićem pokušava dotaknuti šarenu sliku na papiru. Nastavlja se kroz pitanja o životinjama, omiljene priče koje dijete želi slušati iznova i iznova te kroz prve pokušaje da prepozna slovo vlastitog imena. Sve su to mali koraci koji se s vremenom povezuju u jednu veliku vještinu.

Naravno, ne razvijaju se sva djeca jednakim tempom. Neka će vrlo rano pokazivati zanimanje za slova i pokušavati čitati natpise koje vide oko sebe, dok će druga više vremena provoditi uz priče, slike i razgovor. Razlike su očekivane, osobito u ranijoj dobi. Ipak, korisno je znati što se otprilike može očekivati tijekom različitih razvojnih razdoblja. Ako roditelj ili odgojitelj primijeti da dijete ima veće teškoće s govorom, razumijevanjem jezika ili kasnije s učenjem čitanja, važno je reagirati na vrijeme i potražiti savjet stručnjaka.

Prve lekcije o čitanju počinju prije škole

Tijekom prve godine života dijete, naravno, neće prepoznati slova niti razumjeti kako nastaju riječi na papiru. Ipak, već tada uči nešto što će mu kasnije biti itekako potrebno. Postupno otkriva da zvukovi, riječi i geste nose značenje, okreće se prema osobi koja govori i usmjerava pažnju na poznati predmet. Slikovnice pritom mogu imati važnu ulogu. Dijete ih dodiruje, pokušava okrenuti stranice i reagira na slike, glasove i priče koje sluša. Čitanje naglas u toj dobi nema cilj naučiti dijete čitati, nego ga upoznati s jezikom, ritmom govora i knjigama.

Između prve i treće godine priča postaje zanimljivija. Dijete može pokazati poznati predmet na slici kada ga pitamo gdje se nalazi, imenovati životinju ili pokušati završiti rečenicu iz priče koju je već mnogo puta čulo. Neka djeca će čak ozbiljno sjesti sa slikovnicom i početi čitati na svoj način. Okretat će stranice i prepričavati ono čega se sjećaju, iako još ne mogu pročitati napisani tekst. Upravo je takva igra važan dio razvoja. Dijete kroz nju uči da knjige nose priče i da ono što je napisano ima određeno značenje.

Predškolska dob donosi slova, rime i prve pokušaje pisanja

Oko treće i četvrte godine mnoga djeca počinju samostalnije istraživati knjige. Mogu zapamtiti dijelove omiljene priče i prepričati ih svojim riječima, a neka će uz poticaj otpjevati i abecedu. U toj se dobi pojavljuju i prvi pokušaji pisanja. Crte i simboli postupno dobivaju oblik koji podsjeća na slova, a dijete počinje shvaćati da je pisanje nešto drukčije od crtanja. Posebno je zanimljivo kada prepozna prvo slovo svojeg imena jer tada slova više nisu samo apstraktni znakovi, nego postaju dio nečega što dijete dobro poznaje.

Do četvrte godine mnoga djeca počinju primjećivati i slova izvan knjiga. Prepoznaju poznati natpis, znak ili ambalažu koju često viđaju, mogu uočiti riječi koje se rimuju te povezivati pojedina slova s glasovima. Neka već pokušavaju napisati svoje ime ili sastaviti riječ pomoću slova koja poznaju. Važno je pritom ne pretvoriti svaku vožnju automobilom ili odlazak u trgovinu u malu školsku lekciju. Djeca najviše uče kada se čitanje i slova prirodno uključe u svakodnevicu, kroz razgovor, igru, pjesmice i slikovnice koje im stvarno drže pažnju.

Polazak u školu mijenja odnos prema riječima na papiru

Oko pete godine i tijekom prvih razreda osnovne škole dijete postupno počinje povezivati ono što čuje s onim što vidi napisano. Uči prepoznati glasove unutar riječi, razlikovati njihov početak i kraj te postupno spajati slova u riječi. Prve pročitane riječi često dolaze polako, uz zastajkivanje i „rastavljanje” riječi na manje dijelove. To je sasvim normalan dio učenja. Dijete s vremenom sve sigurnije prepoznaje poznate riječi, dok one nepoznate pokušava pročitati oslanjajući se na glasove, slike i kontekst.

U toj fazi čitanje više nije samo prepoznavanje riječi. Dijete postupno uči i razumjeti ono što je pročitalo. Može predvidjeti što bi se sljedeće moglo dogoditi u priči, prepričati glavnu ideju i izdvojiti važne detalje. Tko je bio glavni lik, što se dogodilo, gdje se radnja odvijala i zašto je nešto bilo važno? Ta pitanja pomažu djetetu da shvati kako čitanje nije utrka u brzini. Nije dovoljno samo proći pogledom preko riječi. Važno je razumjeti priču i povezati ono što se pročitalo u smislenu cjelinu.

Kad dijete počne čitati samostalno, priča tek postaje zanimljiva

Između šeste i osme godine mnogi mali čitatelji postaju sigurniji. Poznate priče mogu čitati samostalno, dok se s nepoznatim riječima snalaze pomoću glasova, konteksta i ilustracija. Čitanje naglas postupno dobiva prirodniji ritam i izražaj, a dijete sve češće samo primijeti kada je pogriješilo i pokuša ispraviti pogrešku. Paralelno se razvija i pisanje. Rečenice postaju povezanije, priče dobivaju početak, sredinu i kraj, a dijete počinje shvaćati zašto postoje odlomci, velika slova i interpunkcijski znakovi.

Kasnije čitanje postaje alat za učenje, ali i za zabavu. Dijete upoznaje različite vrste tekstova, od priča i pjesama do biografija i tekstova koji objašnjavaju određenu temu. Uči pronaći konkretnu informaciju, razumjeti preneseno značenje, prepoznati metaforu ili usporedbu te razmišljati o onome što autor zapravo želi reći. Zato razvoj čitanja ne završava onog dana kada dijete bez pomoći pročita prvu knjigu. Svaka nova priča, nova riječ i svaki razgovor o pročitanom dodaju još jedan komadić u slagalicu.

Najvažnije je zapamtiti da dijete ne mora sve savladati istoga dana ni istim tempom kao njegovi vršnjaci. Netko će prije zavoljeti slova, netko priče, a netko će tek uz knjigu koja mu se stvarno svidi otkriti da čitanje može biti više od školske obveze. Ponekad je najbolji poticaj najjednostavniji: nekoliko minuta uz slikovnicu, odlazak u knjižnicu, razgovor o priči prije spavanja ili sloboda da dijete samo izabere knjigu koju želi otvoriti.

Naslovna fotografija: Pexels