8 stvari za koje roditelji misle da će razmaziti dijete – a stručnjaci kažu da neće

Podignuti bebu čim zaplače ili je pustiti da se sama smiri? Utješiti dijete usred tantruma ili ostati čvrst kada plače zbog postavljene granice? Pomoći mu obući se iako to već zna samo ili ga pustiti da se samo snađe? Roditeljstvo je puno malih odluka, a gotovo svaka od njih može otvoriti isto pitanje – Hoću li ga ovime razmaziti? Roditelji žele djeci pružiti dovoljno ljubavi i sigurnosti, a istovremeno ih žele naučiti odgovornosti, samostalnosti i poštovanju granica. Problem nastaje kada se svaki zagrljaj, pomoć ili popuštanje u određenoj situaciji počne doživljavati kao korak prema razmaženosti.

Strah da ćemo djetetu dati previše nije ništa novo. Generacije roditelja slušale su da će se beba naviknuti na ruke ako je svaki put uzmemo kada plače, da će dijete postati manipulativno ako ga tješimo tijekom tantruma ili da će izgubiti radne navike ako mu pomognemo oko zadatka koji zna napraviti samo. Istovremeno, sve više govorimo o emocionalnoj dostupnosti, sigurnoj privrženosti, koregulaciji i važnosti uvažavanja dječjih potreba, pa se roditelji ponekad mogu osjećati kao da moraju birati između nježnosti i postavljanja granica. No te se dvije stvari ne isključuju. Dijete može dobiti zagrljaj i čuti ne. Može dobiti pomoć, a i dalje učiti biti samostalno. Može izraziti svoje mišljenje, dok roditelj i dalje donosi konačnu odluku.

Kada briga da ćemo razmaziti dijete postaje nepotrebna?

Ono čega se roditelji često boje – toplina, odgovaranje na djetetove potrebe i pružanje podrške – samo po sebi ne znači da će dijete postati razmaženo. Veći problem može nastati kada roditelji nemaju jasne granice, ne provode ih dosljedno ili pokušavaju dijete zaštititi od baš svake neugode i frustracije. Drugim riječima, utješiti dijete ne znači popustiti mu, kao što ni postaviti granicu ne znači uskratiti mu emocionalnu podršku. Dijete može biti razočarano zato što ne smije dobiti još jedan kolačić, a roditelj ga istovremeno može zagrliti i reći mu da razumije zašto je tužno. Može se naljutiti jer mora ugasiti crtić, a roditelj može ostati pri svojoj odluci.

Stručnjaci zato upozoravaju da je prije pitanja Hoću li ga razmaziti? korisnije postaviti dva druga pitanja: Što očekujem od svog djeteta i ima li ono u ovom trenutku vještine da to očekivanje ispuni? Dijete koje se samo oblači kada je odmorno možda će trebati pomoć ujutro kada je umorno, pospano i pod pritiskom vremena. Dijete koje inače može zaspati samo možda će u razdoblju straha ili velike promjene trebati dodatnu blizinu roditelja. Djeca se razvijaju postupno i ne mogu se od njih očekivati iste reakcije u svakoj situaciji. Zato smo izdvojili osam situacija za koje stručnjaci objašnjavaju kažu da mogu biti uobičajen i zdrav dio djetetova razvoja.

8 stvari koje neće razmaziti vaše dijete

1. Podignuti bebu svaki put kada zaplače

Nemoj je odmah dizati, naviknut će se na ruke! To je jedna je od rečenica koju su mnogi roditelji čuli, osobito tijekom prvih mjeseci bebinog života. Ideja da će beba naučiti plakanjem upravljati roditeljem može stvoriti pritisak da se na plač ne reagira svaki put. No mala beba ne plače zato što je odlučila testirati granice svojih roditelja. Plač je jedan od njezinih osnovnih načina komunikacije. Beba njime može signalizirati glad, umor, nelagodu, potrebu za blizinom ili jednostavno potrebu da je netko umiri.

Odgovaranje na plač pomaže bebi razvijati osjećaj sigurnosti i povjerenja. U prvim mjesecima života ona još nema sposobnost samostalno regulirati intenzivne emocije, pa joj je potreban odrasli koji će joj pomoći da se smiri. Zato podizanje bebe, držanje u naručju i umirivanje nisu znak da je roditelj popustljiv. Naprotiv, blizina i odgovaranje na bebine potrebe dio su izgradnje sigurnog odnosa.

2. Utješiti dijete koje plače zbog postavljene granice

Dijete želi još jedan crtić. Roditelj kaže da je vrijeme za gašenje televizije. Dijete počinje plakati, ljutiti se i bacati po podu. Što sada? Mnogi roditelji u takvom trenutku strahuju da će zagrljaj, maženje ili popustljiviji ton značiti da su nagradili tantrum. Ali utjeha i popuštanje nisu ista stvar. Možete priznati djetetovu emociju, zagrliti ga i reći da razumijete da je razočarano – a istovremeno ostati pri odluci. Primjerice, Znam da želiš još gledati crtić i vidim da si jako tužan. Ali sada je vrijeme za spavanje. Takav pristup djetetu šalje dvije važne poruke. Prva je da su njegove emocije dopuštene. Druga je da emocija ne mijenja nužno granicu koju je roditelj postavio.

3. Pomoći djetetu u nečemu što već zna samo

Ali on se već zna sam obući! Ako joj stalno pomažeš, nikad neće naučiti! Ponekad roditelji pomoć doživljavaju kao korak unatrag. Ako dijete nešto već zna napraviti samo, čini se logičnim očekivati da to uvijek može napraviti bez pomoći. Ali sposobnost nije uvijek jednaka trenutnoj dostupnosti te sposobnosti. Dijete se možda bez problema samo obuče subotom ujutro, kada ima dovoljno vremena i nitko ga ne požuruje. Ponedjeljak ujutro, nakon loše noći, uz buku, glad i žurbu za vrtić ili školu, može biti potpuno druga priča. Djeca ne funkcioniraju uvijek jednako u svim situacijama. Umor, stres, preplavljenost i promjene mogu privremeno otežati i zadatke koje inače uspješno obavljaju.

4. Dopustiti djetetu da bira

Treba li dijete odlučivati što će obući? Može li samo izabrati između dvije aktivnosti? Smije li reći da mu se nešto ne sviđa? Davanje izbora ponekad se pogrešno povezuje s gubitkom roditeljskog autoriteta. No dijete može imati pravo glasa, a da pritom roditelj i dalje bude taj koji donosi konačne odluke. Za malo dijete izbor može biti jednostavan – Želiš li plavu ili zelenu majicu? Za starije dijete izbor može uključivati način na koji će organizirati vrijeme za zadaću ili koju će aktivnost odabrati tijekom slobodnog vremena. Takve male odluke djeci daju priliku vježbati samostalnost i razumjeti posljedice svojih izbora.

5. Pregovarati s djetetom

Zato što sam ja tako rekao/la. Ponekad se čini da je najjednostavniji način postavljanja granice takav – roditelj donese odluku, a dijete je prihvati. No u obiteljskom životu postoje situacije u kojima je moguće razgovarati, pregovarati i pronaći kompromis, a da roditelj pritom ne izgubi autoritet. Ako dijete pita može li domaću zadaću napraviti nakon večere umjesto odmah nakon škole, roditelj može razmotriti prijedlog. Ako tinejdžer želi pomaknuti vrijeme izlaska, može objasniti zašto misli da je to razumno, a roditelj odlučiti što mu je prihvatljivo. Pregovaranje unutar jasnih granica djeci omogućuje vježbanje donošenja odluka, odgovornosti i rješavanja problema.

6. Ispričati se djetetu kada pogriješimo

Roditelji nisu savršeni. Ponekad povise glas, kažu nešto u afektu ili donesu odluku koju bi, kada bi mogli vratiti vrijeme, donijeli drugačije. Neki se roditelji boje da će isprika oslabiti njihov autoritet. No zapravo se događa upravo suprotno. Kada se roditelj ispriča, dijete dobiva priliku vidjeti kako izgleda preuzimanje odgovornosti. Isprika pritom ne mora značiti da se roditelj odriče granice. Nisam trebala vikati na tebe. Žao mi je zbog toga. Ali i dalje vrijedi da sada trebaš ugasiti igricu. U toj rečenici postoje i odgovornost i granica. Roditelj priznaje vlastitu pogrešku, ali ne mora zbog toga odustati od pravila.

7. Dopustiti djetetu omiljenu igračku, rutinu ili prisutnost roditelja prije spavanja

Ako sada legnem kraj njega, nikada neće naučiti spavati sam. Ako mu svaki put dam plišanca, postat će ovisan o njemu. Vrijeme odlaska na spavanje često je posebno osjetljivo. Dijete se odvaja od roditelja, završava dan i ostaje samo u tišini i mraku. Nije neobično da upravo tada traži dodatnu blizinu, zagrljaj, priču, omiljenu dekicu ili plišanu igračku. Potreba za utjehom prije spavanja nije znak da je dijete razmaženo. Rutine, predvidljivost i osjećaj sigurnosti mogu pomoći djetetu da se lakše opusti i prijeđe iz budnosti u san.

8. Dopustiti djetetu da odustane od neke aktivnosti

Ako je dijete samo nekoliko mjeseci išlo na nogomet, balet, glazbenu školu ili neki drugi sport i sada kaže da više ne želi, roditelj se može zapitati Hoće li odustajanje postati navika? Učenje ustrajnosti svakako je važno. Djeca trebaju naučiti da nije svaka poteškoća razlog za odustajanje i da se neke stvari isplati pokušati ponovno. Ali ustrajnost ne znači da dijete mora ostati u svakoj aktivnosti bez obzira na to kako se u njoj osjeća. Ponekad dijete jednostavno otkrije da određena aktivnost nije za njega.

Ponekad je program prezahtjevan, raspored mu je prepun ili aktivnost počinje utjecati na san, školu i obiteljsko vrijeme. U nekim slučajevima dijete može osjećati toliku razinu stresa da je nastavak više štetan nego koristan. Dopustiti djetetu da odustane nije isto što i učiti ga da odustaje čim postane teško. Važno je razgovarati o tome zašto želi prestati. Ako je problem samo trenutna frustracija, možda je moguće dogovoriti da završi sezonu ili određeni ciklus prije konačne odluke. Ako je jasno da aktivnost djetetu ne odgovara, odustajanje može biti sasvim razumna odluka.