Ovo često radimo prije početka škole – a djeci to baš i ne pomaže

Krajem kolovoza se u obiteljima školaraca pojavljuje gotovo predvidljiv scenarij. Negdje između kupnje bilježnica i pokušaja da dijete opet prihvati raniji alarm, postaje jasno da su praznici pri kraju. Roditelji prelaze rasporede, popise pribora i datume roditeljskih sastanaka. Djeca pritom nose sasvim drugu vrstu popisa u glavi koja se ne da zapisati na komad papira. Jedno se dijete pita hoće li sjediti s najboljim prijateljem. Drugo strepi pred novom učiteljicom. A treće ne može zamisliti da će alarm uskoro ponovno zvoniti ranije. Povratak u školu nije za svako dijete velika drama, no promjena ritma ostaje promjena.

A neke stvari koje roditelji rade s najboljom namjerom mogu je učiniti napetijom nego što bi trebala biti. Problem je što se stres ne prenosi službenim putem. Nitko ne objavi Od danas smo svi nervozni zbog početka škole. Prokrijumčari se kroz usputne rečenice, ubrzano pospremanje, stalno podsjećanje i roditeljsku brigu da sve bude spremno na vrijeme. Ponekad je to samo ton glasa uz jutarnju kavu. Ili brzina kojom preskaču dječja pitanja djeteta jer sad nema vremena za to. Djeca pritom očitavaju ton kojim odrasli govore, čak i kad ne razumiju pojedinost razgovora. Ako je povratak u školu u kući postavljen kao operacija koja zahtijeva vojnu preciznost, velika je šansa da će ga tako doživjeti i dijete.

Kad se škola počne spominjati kao prijetnja

Vidjet ćeš kad krene škola. Rečenica dolazi u bezbroj varijanti i po pravilu se pojavljuje negdje u posljednjim danima kolovoza, poput sezonske alergije. Dijete ne želi rano ustati? Kad krene škola, morat će. Ne želi pospremiti sobu? U školi će valjda naučiti biti odgovornije. Predugo gleda crtiće? Uskoro za to neće imati vremena. Roditelji takve rečenice najčešće izgovaraju usput, bez ikakve zle namjere. Često i s dozom humora koji dijete ne mora nužno prepoznati kao takav. Škola tako lako preuzme ulogu mjesta na kojem počinju obveze, pravila i rano ustajanje. Stvarnost je, dakako, šarolikija od toga.

Naravno, škola sa sobom nosi obaveze i djetetu ne treba davati dojam da je svaki dan veliki odmor bez prestanka. Postoji razlika između realnog razgovora o tome što slijedi i toga da se škola koristi kao prijeteća sjena. Kad se prijetnja često ponavlja, dijete počne školu doživljavati kao kaznu, a ne kao mjesto koje ima i dobre strane. Umjesto da se povratak u školu stalno veže uz ono što dijete više neće smjeti, korisnije je pitati dijete što ga veseli i što mu se ne sviđa. Odgovor bi mogao iznenaditi svojom jednostavnošću. Nekome nedostaju prijatelji, nekome odmor. A nekome ne nedostaje ništa – i to je legitimna pozicija koju vrijedi saslušati bez ispravljanja.

Kad od prvog dana napravimo događaj sezone

Za roditelja, osobito roditelja prvašića, prvi dan škole nosi više simbolike nego za samo dijete. Tu su fotografije ispred ulaznih vrata, nova odjeća, brižno spakiran ruksak i trenutak koji žele zauvijek zapamtiti. Mnogi roditelji taj dan proglase gotovo praznikom, s planom snimanja koji bi pozavidio i profesionalnom fotografu. Problem nastupa onog trenutka kad cijeli ritual postane toliko velik da dijete počne osjećati kako mora biti uzbuđeno, nasmiješeno i spremno onako kako to odrasli zamišljaju. Ponekad djeci više odgovara manje ceremonije, pogotovo ako su već nesigurna zbog novog razreda ili povratka nakon dugih tjedana slobode.

To ne znači da prvi dan mora proći bez ijedne fotografije i bez posebnog trenutka, nego samo da dijete ne treba nositi odgovornost za to da roditeljski doživljaj ispadne savršen. Ako se frizura raspadne 15 minuta prije polaska, ako dijete odbije pozirati ili na fotografiji izgleda mrzovoljno kao da mu je netko oduzeo igricu, uspomena zbog toga nije manje vrijedna. Neki od najdražih obiteljskih kadrova nastaju baš u nesavršenim trenucima, kad se netko smije jer ništa nije išlo po planu. Prvi dan škole ionako će se dogoditi, bez obzira na to je li ruksak posložen po pravilima Marie Kondo i jesu li svi uspjeli gledati u objektiv u istoj sekundi.

Kad o školi govorimo kao da je sve već odlučeno

Pred početak nastave lako je kliznuti u predviđanja, gotovo kao da netko čita iz kave. Ove će godine sigurno biti više zadaće. Moraš se više potruditi. Sad si već velik. Vrijeme je da budeš ozbiljniji. Takve rečenice mogu zvučati sasvim bezazleno, izgovorene s dobrom namjerom da se dijete pripremi na ono što dolazi. No dijete iz njih ponekad ne čuje poticaj, nego poruku da prošle godine jednostavno nije bilo dovoljno dobro. Osobito je nezgodno unaprijed graditi velika očekivanja oko ocjena, ponašanja ili uspjeha prije nego što je nastava uopće počela, kao da se piše scenarij za godinu koja se još nije ni snimila.

Nova školska godina djeci već sama po sebi donosi dovoljno nepoznatog. Neki će predmeti biti lakši, neki teži. Odnosi u razredu mogu se promijeniti preko noći, a dijete koje je prošle godine gradivo usvajalo bez problema ove se godine može susresti s nečim što mu jednostavno ne ide lako. To ne mora značiti trend ili nagovještaj kakva će godina biti, nego samo novu stazu koju tek treba prijeći. Možda je zato pametnije početak godine ne pretvarati u najavu svega što bi dijete trebalo postići. Umjesto toga, škola može ostati ono što i jest. Mjesto na kojem će tijekom godine nešto naučiti, nešto zaboraviti i nešto pogriješiti.

Kad roditeljski stres postane obiteljski raspored

Kupiti pribor, provjeriti raspored, organizirati prijevoz i uskladiti posao s početkom školske godine nije nimalo jednostavno. Roditelji imaju bezbroj opravdanih razloga biti umorni i pod pritiskom, pogotovo jer uz sve to žongliraju i vlastitim obavezama na poslu. Nitko realno ne može očekivati da će posljednji dani kolovoza u svakoj kući izgledati kao kadar iz reklame za organiziran obiteljski život. Ipak, vrijedi primijetiti trenutak u kojem se užurbanost počne prelijevati na dijete. Stalno podsjećanje, požurivanje i provjeravanje svega po nekoliko puta mogu stvoriti dojam da se približava nešto opasno, a ne običan, godinama ponavljan povratak u školsku rutinu.

Djeci pritom ne treba besprijekorno organiziran roditelj, iako se to ponekad čini kao neizbježan standard. Puno im je važnije osjetiti da odrasla osoba – čak i kada ne zna gdje je drugi udžbenik – vjeruje da će se stvari na kraju posložiti. Jer uglavnom i hoće. Neke će se stvari kupiti tek prvog tjedna nastave, neka će pravila djeca saznati tek kad učiteljica uđe u razred. A dio rutine vratit će se sam od sebe nakon svega nekoliko dana. Djeca uglavnom puno bolje podnose sitne improvizacije nego napetu atmosferu koja im signalizira da nešto nije u redu. Početak škole nije ispit iz roditeljstva i ne mora sve biti savršeno pripremljeno da bi dijete imalo dobar početak godine.

Možda djeci ne treba manje škole, nego manje panike oko nje

Povratak u školu će kod svakog djeteta izgledati drukčije. Netko će večer prije pomno pripremiti ruksak i teško zaspati od uzbuđenja. Netko će se ujutro ponašati kao da se ništa posebno ne događa, a netko će trebati nekoliko dana da se ponovno navikne na raspored. Neka djeca će o tome pričati danima unaprijed, a druga neće izustiti ni riječ dok ne stanu pred školska vrata. Roditelji ne mogu ukloniti svaku nelagodu, niti bi trebali pokušavati svaku neugodnu emociju odmah pretvoriti u nešto pozitivno. Dijete smije biti nervozno. Smije mu se ne ići u školu. Smije mu nedostajati ljeto, i to bez objašnjavanja i opravdavanja.

Ono što možemo učiniti jest ne dodavati vlastitu paniku na popis stvari koje dijete već mora nositi sa sobom u školu. Uz ruksak, pernicu i novu bilježnicu, to je ionako težak teret za mala leđa. Ponekad je najbolja priprema jednostavno pokazati da povratak u rutinu ne mora biti spektakularan, savršeno organiziran ni emocionalno uzbudljiv. Dovoljno je biti prisutan, saslušati što dijete muči i ostatak prepustiti vremenu, koje u pravilu odradi najveći dio posla. Škola će početi, djeca će se ponovno naviknuti na svoj ritam, a vrlo brzo će i prvi školski ponedjeljak postati samo još jedan ponedjeljak – ništa više, ništa manje.

Naslovna fotografija: Pexels