Sve se više govori o neurorizičnoj djeci: “Roditeljsku intuiciju ne treba ignorirati”

Broj djece s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj posljednjih godina značajno raste, pokazuju podaci Ministarstva obrazovanja i zdravstvenih institucija. Gotovo 7 % učenika u hrvatskom obrazovnom sustavu ima određene razvojne teškoće, što je osjetan porast u odnosu na razdoblje prije 10 godina. Stručnjaci pritom posebno upozoravaju na važnost ranog prepoznavanja neurorizika kod djece i pravodobne intervencije. Upravo prvi mjeseci i godine života mogu biti ključni za daljnji razvoj djeteta.

Što zapravo znači kada liječnik kaže da je dijete neurorizično? Trebaju li roditelji odmah paničariti? I koliko rano zapravo treba reagirati? –  samo su neka od pitanja o kojima je ovih dana govorio dr. sc. Svetislav Polovina, poznati specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije. Gostujući u podcastu o zdravlju Vox Medicus zagrebački liječnik jasno je objasnio što se krije iza pojma neurorizično dijete. Tema je izazvala velike reakcije roditelja, što dodatno pokazuje koliko su pitanja ranog razvoja djece danas važna mladim obiteljima.

Neurorizično dijete nije dijagnoza

Jedna od prvih stvari koju dr. Polovina naglašava jest da pojam neurorizično dijete ne znači da dijete ima trajni neurološki poremećaj. Radi se o djeci koja imaju povećani rizik za razvojne teškoće zbog određenih okolnosti tijekom trudnoće, poroda ili ranog razvoja. Među najčešćim rizičnim čimbenicima su prijevremeni porod, manjak kisika tijekom poroda, moždana krvarenja ili komplikacije u neonatalnom razdoblju.

Prema znanstveno utemeljenim procjenama, oko 10 % novorođenčadi rađa se s određenim neurorizikom. Stručnjaci upozoravaju da rana dijagnostika i rehabilitacija postaju jedno od ključnih pitanja javnog zdravstva. Mnogi roditelji, suočeni s prvim sumnjama, pokušavaju sami sebe umiriti rečenicom da će dijete “sve stići”. Upravo tu, ističe dr. Polovina, često nastaje najveći problem.

Čekaju li roditelji predugo prije nego što potraže pomoć? Dr. Polovina je naglasio kako se upravo u tom razdoblju često izgubi najvrjednije vrijeme za razvoj djeteta. Rana dječja dob je razdoblje najveće plastičnosti mozga, kada terapije i stručna pomoć mogu imati najveći učinak. Zbog toga je bolje obaviti pregled i utvrditi da je razvoj uredan nego propustiti mogućnost rane intervencije.

Koje znakove roditelji trebaju pratiti

Govoreći o prvim znakovima mogućih razvojnih odstupanja, dr. Polovina kazao je kako roditelji trebaju pažljivo pratiti razvojne prekretnice tijekom prve dvije godine života. Važno je promatrati kako dijete drži glavu, okreće li se, sjedi, puže, prohodava te kako se razvijaju govor i komunikacija. Veća odstupanja ili značajnija kašnjenja ne moraju odmah značiti ozbiljan poremećaj, ali mogu biti signal da je potrebna dodatna obrada i praćenje stručnjaka, savjetuje dr. Polovina.

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosio se na roditeljsku intuiciju. Iako roditelji često sumnjaju pretjeruju li, dr. Polovina smatra da upravo oni prvi primijete suptilne promjene u razvoju djeteta. Roditeljsku intuiciju ne treba ignorirati niti banalizirati, nego je treba ozbiljno shvatiti i po potrebi stručno provjeriti – poručuje dr. Polovina.

Rehabilitacija nije samo skup vježbi

Kada se govori o ranoj intervenciji, mnogi roditelji prvo pomisle na fizikalne vježbe i terapije. Međutim, dr. Polovina objašnjava kako rehabilitacija podrazumijeva puno više od toga.

“Cilj nije samo ponavljanje određenih pokreta, nego pravilno poticanje razvoja živčanog sustava kroz svakodnevne aktivnosti, igru i interakciju s djetetom. Upravo zato rana pomoć može imati ogroman utjecaj na kasniji razvoj, a velik broj neurorizične djece uz pravodobnu terapiju kasnije može imati potpuno uredan razvoj i bez trajnih posljedica”, ističe dr. Polovina.

Sve više roditelja danas javno progovara o iskustvima ranog razvoja, terapija i razvojnih odstupanja kod djece. Istovremeno, liječnici upozoravaju kako sustav rane intervencije u Hrvatskoj još uvijek nije jednako dostupan svima te da dostupnost terapija često ovisi o mjestu stanovanja i broju stručnjaka. Upravo zato stručnjaci stalno ponavljaju istu poruku – ne treba paničariti, ali ni predugo čekati. Jer kod neurorizične djece vrijeme često može napraviti ključnu razliku.