Trebate li se zabrinuti ako vaše dijete priča u snu?

Dok dijete naizgled mirno spava, roditelje usred noći ponekad može iznenaditi zvuk tihog mrmljanja, nerazgovijetnih rečenica ili jasnih riječi koje dopiru iz dječje sobe. Pričanje u snu obično budi znatiželju, ali i zabrinutost. Sanja li dijete nešto intenzivno, proživljava li unutarnji nemir ili je riječ o pojavi koja zahtijeva dodatnu pažnju? Radi se o fenomenu koji je u dječjoj dobi znatno češći nego što roditelji pretpostavljaju. Kako dječji mozak sazrijeva, obrasci spavanja prolaze kroz različite razvojne faze. U tom se procesu mogu pojaviti ponašanja koja odraslima djeluju zbunjujuće, premda su često sasvim prolazna.

Dječji san mnogo je više od pukog odmora. Tijekom noći mozak aktivno obrađuje emocije, iskustva i podražaje prikupljene tijekom dana, nastavljajući intenzivan razvoj i kada dijete spava. Noćne pojave poput pričanja u snu mogu biti dio složenog procesa sazrijevanja živčanog sustava. No, roditeljima nije uvijek jednostavno procijeniti što je uobičajena razvojna faza, a gdje počinje potreba za dodatnim oprezom. Osobito kada se epizode učestalo ponavljaju, postaju izraženije ili se povezuju s drugim neobičnim ponašanjima tijekom spavanja.

Pitanja poput toga treba li reagirati, može li pričanje u snu upućivati na emocionalno opterećenje ili je riječ o bezazlenoj fazi odrastanja, česta su među roditeljima koji žele razumjeti što se događa. Što je zapravo pričanje u snu zapravo predstavlja, zašto se javlja i što može biti signal za dodatnu pažnju, za Kidz.hr pojašnjava izv. prof. dr. sc. Romana Gjergja Juraški, neuropedijatrica i ESRS certificirani somnolog iz Dječje bolnice Srebrnjak.

Zašto djeca pričaju u snu?

Pričanje u snu, poznato i kao somnilokvija, ubraja se u parasomnije, odnosno poremećaje spavanja. Dijete pritom nesvjesno izgovara glasove, riječi ili cijele rečenice. Kako pojašnjava neuropedijatrica Gjergja Juraški, češće se javlja tijekom površnog sna, kada govor može biti jasniji, dok je u dubokom snu najčešće nerazgovijetan, a tijekom REM faze znatno rjeđi. Dijete se nakon buđenja uglavnom ne sjeća tih epizoda. Somnilokvija je kod djece česta jer je njihov mozak još u razvoju i tek uči stabilno prelaziti između sna i budnosti. Zato ponekad dolazi do preklapanja tih stanja. Dječji mozak još nije u potpunosti razvio mehanizme koji tijekom sna isključuju govor i pokrete, a dublji i nestabilniji san, intenzivna obrada emocija te razdoblja stresa, umora, bolesti ili promjena mogu dodatno potaknuti ovu pojavu. Ipak, somnilokvija sama po sebi najčešće nije znak psihološkog ni neurološkog problema.

“U NREM parasomniji poput noćnog straha, dijete može naglo sjesti, vikati, biti preplašeno. Teško ga je probuditi i ne sjeća se epizode straha. Za razliku od pričanja u snu, noćni strah uključuje snažne emocije i fizičku reakciju. U mjesečarenju dijete ustaje i hoda ili izvodi neke radnje, te je ova parasomnija kompleksnijeg ponašanja nego sam govor. U noćnim morama dijete se probudi i uplašeno je. To se događa tijekom REM spavanja, a dijete se može i sjećati samog sna. Treba potražiti savjet pedijatra ili stručnjaka somnologa kad pričanje u snu prati vrištanje, hodanje ili agresivno ponašanje, kad značajno remeti san djeteta ili obitelji i kad se javlja često i intenzivno”, pojašnjava.

Što roditelji trebaju pratiti?

Pričanje u snu je povezano s drugim parasomnijama i mogu se pojavljivati zajedno, osobito kod djece. U parasomnijama dolazi do djelomičnog buđenja mozga tijekom sna, pojašnjava neuropedijatrica Gjergja Juraški, pa se zbog tog miješanog stanja mogu pojaviti različiti oblici ponašanja. Dijete koje mjesečari istovremeno može i govoriti. Tijekom epizode noćnog straha dijete može vikati ili izgovarati riječi. Somnilokvija se može pojaviti samostalno, ali i kao prateći simptom drugih parasomnija.

“Somnilokvija je najblaži oblik. Ostale parasomnije su izraženije verzije s dodatnim ponašanjem kao što su strah, vikanja i slično. Pojavljuju se zajedno jer su im slični uzroci: nezrela regulacija sna, dubok san iz kojeg dolazi do nepotpunog buđenja i isti okidači kao što su stres, bolest, umor… U većini slučajeva roditelji ne trebaju reagirati. Dijete se obično ne sjeća epizoda i stanje se s godinama smanjuje. Treba obratiti pažnju ako epizode postanu učestale i intenzivne, ako se dijete može pritom ozlijediti ili je sam san ozbiljno narušen”, dodaje.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Pričanje u snu može biti znak stresa ili emocionalni smetnji, iako to najčešće ipak nije tako. Najčešće je bezopasno i povezano s razvojem sna, a ponekad može biti pojačano stresom ili emocijama. Djeca često ne znaju izraziti svoj stres riječima dok su budna, kaže neuropedijatrica, pa se pojavi u snu. Somnilokvija se može javiti ako dijete prolazi kroz neke strahove ili životne promjene i znak je mentalne aktivnosti i obrade doživljaja, a ne samog poremećaja. Ipak, postoje situacije kada učestalost ili intenzitet trebaju savjetovanje sa stručnjakom.

“To su situacije kada se epizode javljaju gotovo svaku noć i kroz dulje razdoblje, kad postaju sve intenzivnije, kad postoji opetovana povezanost s drugim parasomnijama, kad dijete pritom ima snažne reakcije i postoji rizik od ozljede, kad dijete ima poremećen san i javlja se dnevna pospanost, kad postoji promjena obrasca ponašanja i kad postoji sumnja na druge probleme sa spavanjem kao što su npr. smetnje disanja u spavanju”, zaključuje Gjergja Juraški.

Naslovna fotografija: Freepik