U kojem trenutku prestanemo tražiti dopuštenje da budemo ono što jesmo?

Ivana Petković Čevra pripada skupini žena koje svoje životne uloge žive punim plućima. Njezina se svakodnevica ne može ugurati u samo jednu ladicu. Ona je majka, poduzetnica, partnerica i autorica. No, prije svega je osoba koja odbija svoj identitet vezati uz krute definicije i društvena očekivanja. U njezinom su svijetu najvažnije valute autentičnost i odnosi koji imaju stvarnu dubinu. Unutarnji joj kompas pak pomaže u donošenju odluka, osobito onda kada su odgovori složeni, a pravi putevi zamagljeni.

U svojoj novoj kolumni Ivana se ne ograničava samo na teme o djeci, roditeljstvu i izazovima njihova odrastanja, već zadire mnogo dublje i piše o svima nama. Kroz tekst progovara o univerzalnoj ljudskoj potrebi za prihvaćanjem, kao i o zamki u koju često upadamo tražeći vlastitu vrijednost u tuđim očima i mišljenjima. Njezini redovi zapravo vode čitatelja prema onom ključnom, katarzičnom trenutku u životu svake osobe – trenutku kada napokon prestanemo tražiti tuđe dopuštenje i odobrenje da bismo jednostavno bili ono što jesmo.

Odrastanje počinje kada prestanemo tražiti dopuštenje

Postoji prijelomni trenutak u životu koji ne dolazi s diplomom, rođendanom ni titulom. Ne najavljuje ga kalendar, a ipak je jedan od najvažnijih trenutaka odrastanja. To je trenutak kada prestanemo tražiti dopuštenje da budemo ono što jesmo. Jednostavna misao, a toliko rovanja i kopanja iza nje. Zanimljivo je da sam dugo mislila kako je to lekcija koju trebaju naučiti djeca. Danas mislim da je to lekcija koju mnogi od nas uče cijeli život.

Promatrajući svoju djecu kako odrastaju, kako traže svoje mjesto među vršnjacima, kako pokušavaju razumjeti nepisana pravila pripadanja i prihvaćenosti, često se pitam koliko se zapravo razlikujemo od njih. Oni žele biti prihvaćeni u razredu. Mi želimo biti prihvaćeni u društvu, na poslu, u obitelji, među prijateljima. Oni se boje izdvojiti. Mi se bojimo zamjeriti. Oni traže potvrdu svoje vrijednosti od vršnjaka. Mi je ponekad tražimo od klijenata, kolega, partnera ili ljudi koje jedva poznajemo.

Kulise se mijenjaju, a mehanizam ostaje isti

Živimo u vremenu u kojem je vidljivost postala valuta. Broj pratitelja, lajkova, pregleda i komentara često se doživljava kao potvrda vrijednosti. Djeca odrastaju u svijetu u kojem je gotovo nemoguće izbjeći uspoređivanje. No budimo iskreni, ni odrasli nisu imuni na to. A tko nam je zapravo benchmark, čiji život promatramo kao mjerilo uspjeha i kakav sustav vrijednosti ta osoba nosi?

Ponekad mi se čini da se svi trude biti dovoljno zanimljivi, dovoljno uspješni, dovoljno lijepi, dovoljno popularni. Kao da neprestano polažemo neki ispit za koji nitko nije jasno objasnio kriterije. A najveća je ironija u tome što najčešće izgubimo sebe upravo onda kada se najviše trudimo svidjeti svima. Možda zato pitanje identiteta nikada nije bilo važnije.

Ne identiteta koji gradimo za javnost ili verzije sebe koju uređujemo, filtriramo i predstavljamo svijetu. Govorim o onom tihom identitetu koji ostaje kada ugasimo ekran, zatvorimo vrata i ostanemo sami sa sobom. Tko smo tada? Što mislimo kada nitko ne sluša? Želimo kada nitko ne očekuje odgovor? Što biramo kada nas nitko ne promatra? To su pitanja na koja djeca tek počinju tražiti odgovore, ali budimo iskreni i mnogi odrasli još uvijek ih traže. To su trenuci koje priželjkujem da se oni sami zaljube u svoju nutrinu i bogati svijet iznutra. U ono što istinski jesu, u svoje potencijale.

Ne moraju se svima svidjeti

Često govorimo o tome kako djecu trebamo učiti samopouzdanju, ali danas smatram da je važnije naučiti ih nečemu drugom. Naučiti ih da njihova vrijednost ne ovisi o tome koliko ih ljudi odobrava. Znamo u konačnici da će ih život prije ili kasnije suočiti s činjenicom da se neće svima svidjeti. I to je u redu. Neće svi razumjeti njihove izbore. Niti navijati za njihove uspjehe. Neće svi imati dobre namjere. Neki će ih pokušati uvjeriti da se smanje kako bi drugima bilo ugodnije. Drugi će ih pokušati uklopiti u očekivanja koja nikada nisu niti bila njihova. Neki će ih nagovarati da budu manje glasni, manje ambiciozni, manje svoji. I to je trenutak kada počinje prava izgradnja karaktera. Ne onda kada je lako nego onda kada treba ostati vjeran sebi unatoč pritisku da budeš netko drugi.

Možda zato sve više vjerujem da je komunikacija jedna od najvažnijih životnih vještina koju možemo prenijeti djeci. Pri tome ne mislim na sposobnost slanja poruka, objava ili fotografija. Te vještine dolaze gotovo prirodno. Mislim na nešto puno teže. Na sposobnost da kažemo Ne slažem se, To me povrijedilo, Trebam pomoć ili Ovo nisu moje vrijednosti, Želim ili biram drugačije. To su rečenice koje grade otpornost, rečenice koje grade identitet i stvaraju ljude koji znaju stajati iza sebe bez potrebe da gaze druge… bez potrebe da gase svoje svjetlo.

Biti svoj ne znači biti sebičan ili misliti da smo bolji od drugih. To znači: imati dovoljno hrabrosti živjeti u skladu sa svojim vrijednostima, čak i onda kada to nije najpopularniji izbor (za koji ćeš dobiti odobrenje drugih ili vatrice). I zato… možda je to ono što danas najviše nedostaje, ne samopouzdanje, nego unutarnji kompas. Onaj koji nas vraća sebi kada buka postane preglasna.

Odgoj djeteta koje zna tko je

Taj tihi glas koji nas podsjeća da tuđe mišljenje može biti informacija, ali ne mora biti presuda. Smjernica koja nas uči da pripadanje nema smisla ako ga plaćamo gubitkom vlastitog identiteta. Možda je zato jedna od najvažnijih zadaća roditelja ne odgojiti dijete koje će se svima svidjeti. Puno je važnije odgojiti dijete koje će znati tko je. Dijete koje će imati hrabrosti misliti svojom glavom i ne povesti se za efektom krda. Dijete koje će znati postaviti granicu i koje će moći sjesti za stol s ljudima koji misle drugačije, a da pritom ne izgubi sebe.

Život će ih/nas mnogo puta staviti pred isti izbor. Hoće(mo) li se prilagoditi da bi bili prihvaćeni ili će(mo) ostati vjerni sebi? Taj izbor neće(mo) donositi samo u školskim klupama. Donosit će(mo) ga u prijateljstvima, ljubavnim odnosima, na fakultetu, na poslu, u poduzetništvu i roditeljstvu. I svaki put kada odaberu sebe, netko možda neće biti oduševljen, ali upravo tada, biti će korak bliže životu koji je doista njihov. Možda je baš to najveći uspjeh kojem ih možemo naučiti.

Izvor naslovne fotografije: Karlo Pavlić