Djeca se rađaju s različitim fizičkim osobinama koje ih čine jedinstvenima. No, te razlike ponekad mogu postati razlog zbog kojeg se osjećaju izdvojeno. Odstojeće uši jedna su od najčešćih anatomskih posebnosti u dječjoj dobi i same po sebi ne predstavljaju zdravstveni problem. Ipak, u društvu koje izgled često primjećuje prije svega, takva vidljiva karakteristika može kod djeteta izazvati nelagodu prije nego što ono samo razumije zašto se osjeća drugačije.

Razdoblje vrtića i škole je posebno osjetljivo. Djeca tada postaju svjesnija sebe, ali i komentara svoje okoline. Naizgled bezazleni nadimci ili zadirkivanje mogu ostaviti dublji trag nego što odrasli ponekad pretpostavljaju, osobito kada se ponavljaju kroz dulje vrijeme. Odstojeće uši zato nisu samo pitanje fizičkog izgleda, nego i samopouzdanja, socijalne prilagodbe te osjećaja sigurnosti u vlastitom tijelu. Roditelji se pritom često pitaju trebaju li reagirati, kada potražiti savjet stručnjaka i kako djetetu pružiti podršku bez stvaranja dodatnog osjećaja da s njegovim izgledom nešto nije u redu.

Svako dijete ima vlastito iskustvo, a odluke koje se donose trebaju biti usmjerene na njegovu dobrobit. Razumijevanje uzroka, mogućnosti korekcije i emocionalnog utjecaja može roditeljima pomoći da pristupe situaciji smireno i sa sigurnošću. Otorinolaringolog doc. dr. sc. Ivan Rašić iz KBC-a Sestre milosrdnice i UniMedic Centra za Kidz.hr pojašnjava sve što trebate znati o odstojećim ušima kod djece.

Što su odstojeće uši?

S medicinskog aspekta, odstojeće uši se smatraju anatomskom varijacijom. Otorinolaringolog Rašić pojašnjava kako se o odstojećim ušima govori kada je ušna školjka udaljena od glave više nego što je uobičajeno – najčešće više od 2 centimetra ili pod kutom većim od 20 do 30 stupnjeva. Najčešći uzroci takvog izgleda povezani su s građom uha. Jedan od njih je nerazvijen antiheliks, odnosno unutarnji nabor uha koji mu daje karakterističan oblik slova Y. Kada se taj dio ne razvije pravilno, gornji dio uha može više stršati prema van. Drugi čest uzrok je prevelika ili preduboka konha, središnji dio ušne školjke, koji tada potiskuje cijelo uho dalje od glave.

“Kod djece je ipak najčešće prisutna kombinacija oba anatomska faktora. Isto tako, genetika igra ključnu ulogu. Ako jedan ili oba roditelja imaju odstojeće uši, velika je vjerojatnost da će ih imati i dijete. Smatra se da se ovaj gen nasljeđuje dominantno, iako se može preskočiti generacija. Na oblik ušne hrskavice ponekad može utjecati i položaj fetusa u maternici, odnosno pritisak kojem je dijete izloženo tijekom razvoja prije rođenja. Rjeđi uzrok mogu biti i traume, odnosno ozljede uha u ranoj dobi, koje mogu promijeniti smjer rasta hrskavice. Ipak, važno je naglasiti jednu čestu zabludu: spavanje na presavinutom uhu ili nošenje kapa ne uzrokuje trajno odstojeće uši”, dodaje Rašić.

Kako odstojeće uši mogu utjecati na dijete?

Otorinolaringolog Rašić ističe kako odstojeće uši ne utječu na sluh. Radi se o isključivo estetskoj varijaciji. Vanjsko uho, odnosno ušna školjka, služi kao lijevak za prikupljanje zvukova. No, čak i kad je kut uha drukčiji, to ne utječe na kvalitetu sluha niti na funkciju srednjeg i unutarnjeg uha. Ipak, mogu predstavljati ozbiljniji problem od samog fizičkog izgleda. Odstojeće uši mogu imati i značajan psihološki i socijalni utjecaj na dijete.

“U školskom okruženju, djeca s odstojećim ušima često postaju meta zadirkivanja i pogrdnih nadimaka poput Dumbo ili klempavi. To može započeti već u vrtićkoj dobi, a često se pojačava oko šeste ili sedme godine života. Izloženost kritikama i ruganju može negativno utjecati na samopouzdanje. Dijete se može povući, postati sramežljivo, izbjegavati određene frizure ili razviti opće nezadovoljstvo vlastitim izgledom. U pojedinim slučajevima, mogu dovesti i do razvoja socijalne anksioznosti, pri čemu dijete počinje izbjegavati javne nastupe, druženja ili se postupno isključuje iz kolektiva”, upozorava.

Kako se odstojeće uši mogu korigirati?

Odstojeće uši mogu se korigirati na nekoliko načina, a odabir metode prvenstveno ovisi o dobi djeteta i građi ušne hrskavice. Otorinolaringolog Rašić ističe kako su nekirurške metode učinkovite samo u prvim tjednima života, a najkasnije do trećeg mjeseca, kada je hrskavica još dovoljno mekana za oblikovanje. Tada se koriste silikonski kalupi, poput sustava EarWell ili Earbuddies, koji postupno usmjeravaju položaj uha. Nakon tog razdoblja hrskavica postaje prečvrsta za takve metode, pa se kod starije djece kao trajno rješenje najčešće razmatra otoplastika.

“Zahvat se najčešće preporučuje nakon pete ili šeste godine života, kada je uho već doseglo oko 90 posto svoje odrasle veličine, a hrskavica postaje dovoljno čvrsta za oblikovanje. Obično se izvodi u općoj anesteziji, dok je kod starije djece moguća i lokalna. Tijekom operacije radi se mali rez iza uha, a hrskavica se preoblikuje posebnim šavovima kako bi se postigao prirodan izgled i uho približilo glavi. Ožiljak pritom ostaje skriven. Oporavak uključuje nošenje zavoja prvih sedam dana, a potom zaštitne trake tijekom noći još šest do osam tjedana. Djeca se u školu najčešće vraćaju unutar sedam do 10 dana, dok se kontaktni sportovi trebaju izbjegavati najmanje mjesec dana”, pojašnjava Rašić.

Kao i kod svakog kirurškog zahvata, postojeodređeni rizici. Uključuju mogućnost infekcije, hematoma, manje asimetrije ili popuštanja šavova. Pritom je najvažnije razgovarati s djetetom i uzeti u obzir njegove osjećaje. Ako dijete samo izrazi želju za korekcijom jer mu izgled ušiju stvara nelagodu, operacija može biti opravdana. Ako mu to ne predstavlja problem, zaključuje Rašić, roditelji ne bi trebali inzistirati na zahvatu isključivo zbog vlastitih estetskih razloga.

Naslovna fotografija: Freepik