Što ako dijete kaže da ne želi ići u školu?

Koliko ste puta čuli dijete kako ujutro, baš kada treba krenuti, kaže Ne želim ići u školu? Ponekad će rečenica doći uz pospanost, negodovanje i pokušaj da se izbori još koji sat kod kuće. Nakon dugih praznika povratak u školsku rutinu doista nije jednostavan. Ponovno treba ranije ustajati, pratiti nastavu i pratiti školske obaveze… I, naravno, odreći se dijela slobodnog vremena na koji se dijete tijekom ljeta naviknulo.

Ista rečenica može značiti i nešto drugo. Ponekad krije strah od odgovaranja ili neuspjeha, teškoće s učenjem, problem s vršnjacima, osjećaj da nije prihvaćeno… Ili čak krije situaciju o kojoj dijete još uvijek ne zna kako razgovarati s odraslima. Samo ne želim nije uvijek dovoljno da bismo znali što se događa. S druge strane, nije svako jutarnje negodovanje razlog za zabrinutost.

Djeca, baš kao i odrasli, ponekad jednostavno ne žele tamo gdje moraju biti. Pitanje je, dakle, kada je riječ o prolaznom otporu? A kada nam dijete pak svojim ponašanjem pokušava reći da mu je u školi teško? Na što roditelji trebaju obratiti pažnju? Kako razgovarati s djetetom koje ne želi otkriti što ga muči? Razgovarali s Ivanom Mostarac, psihologinjom iz zagrebačkog Centra Sirius o tome što sve sve može stajati iza odbijanja škole i kako roditelj može reagirati.

Kada je ne ide mi se u školu uobičajeno?

Sasvim je očekivano da dijete povremeno kaže kako mu se ne ide u školu. Psihologinja ističe kako je to osobito izraženo nakon praznika ili na početku školske godine. Povratak u školsku rutinu znači ponovno ranije ustajanje, više obaveza, manje slobodnog vremena… A podrazumijeva i prilagodbu na razred, učitelje i očekivanja koja donosi nova školska godina. Važno je pritom imati na umu, dodaje Mostarac, da rečenica ne ide mi se u školu sama po sebi ne znači da postoji problem. I odraslima se ponekad ne ide na posao, iako su na svom radnom mjestu zadovoljni.

“Slično je i s djecom. Povremeni otpor može biti samo izraz umora, trenutnog nezadovoljstva ili želje da još malo traje bezbrižniji ritam praznika. Više od same rečenice važno je pratiti koliko se često pojavljuje. Koliko je intenzivna i utječe li na svakodnevno funkcioniranje djeteta. Ako se dijete nakon početnog negodovanja ipak spremi, ode u školu i tijekom dana uglavnom dobro funkcionira, najčešće nema razloga za zabrinutost”, pojašnjava.

Što se može skrivati iza odbijanja škole?

Iza rečenice ne ide mi se mogu se kriti vrlo različiti razlozi, nastavlja Mostarac. Ponekad je riječ jednostavno o umoru, nedostatku motivacije ili teškoćama s ponovnim uspostavljanjem rutine. Ponekad dijete izbjegava školu jer mu je nešto u njoj teško. To mogu biti školski zahtjevi, strah od neuspjeha ili odgovaranja, teškoće u učenju, odnosi s vršnjacima, osjećaj neprihvaćenosti, sukob s učiteljem ili nastavnikom, vršnjačko nasilje… Ali i anksioznost povezana s odvajanjem od roditelja.

“Razlog može biti i nešto što nama odmah ne pada na pamet. Djetetu je to pak jako važno i povezalo je to s odlascima u školu. Roditeljima je prirodno odmah pitati zašto dijete ne želi ići u školu. Djeca ne znaju uvijek jasno objasniti što ih muči. Zato je korisnije otvoriti razgovor konkretnijim pitanjima. Primjerice, Što ti je trenutno najteže u školi?, Postoji li dio školskog dana koji bi najradije preskočio?, Kako ti je na odmoru?, S kim najčešće provodiš vrijeme? ili Postoji li nešto zbog čega se brineš kada navečer pomisliš na sutrašnji dan?“, pojašnjava.

Važno je i slušati bez brzog uvjeravanja da se ništa strašno neće dogoditi, dodaje psihologinja. Ako dijete osjeti da će roditelj njegov problem odmah umanjiti ili burno reagirati, može se još više zatvoriti. Cilj prvog razgovora nije nužno odmah pronaći rješenje, nego razumjeti što dijete pokušava poručiti. Tek kada shvatimo što stvarno dijete muči, možemo zajedničkim snagama tragati za rješenjem specifičnog problema.

Kada ne želim u školu postaje razlog za zabrinutost?

Ključna je razlika najčešće u intenzitetu, učestalosti i trajanju teškoća, ističe psihologinja. Uobičajeno jutarnje negodovanje obično je kratkotrajno. Dijete kaže da mu se ne ide, možda se žali ili pokušava izboriti još koji dan kod kuće. Ali se na kraju ipak spremi i ode u školu te ostatak dana funkcionira relativno uobičajeno. Kod ozbiljnijeg odbijanja škole reakcije su intenzivnije i ponavljaju se. Dijete može plakati, paničariti, odbijati se odjenuti ili izaći iz kuće…

“A mogu se pojaviti i tjelesne tegobe poput bolova u trbuhu, glavobolje ili mučnine, osobito prije odlaska u školu. Neka djeca teškoće počinju pokazivati već večer prije, kroz izraženu zabrinutost, teško uspavljivanje ili učestalo provjeravanje moraju li sljedećeg dana doista u školu. Posebno je važno obratiti pažnju ako se teškoće pojačavaju umjesto da se dijete postupno prilagođava, ako zbog njih počinje redovito izostajati iz škole ili ako značajno utječu na njegovo raspoloženje i svakodnevicu”, objašnjava.

Promjene koje ne bi trebali ignorirati

Roditelji najbolje poznaju svoje dijete pa je jedan od važnijih znakova upravo promjena u odnosu na njegovo uobičajeno ponašanje, kako ističe Mostarac. Dijete koje je ranije rado odlazilo u školu može je početi naglo izbjegavati, postati povučenije, razdražljivije ili tužnije. Može prestati spominjati prijatelje s kojima je prije provodilo vrijeme, izbjegavati razgovor o školi ili pokazivati snažne emocionalne reakcije kada se spomene određeni učenik, učitelj, predmet ili dio školskog dana.

“Ponekad se promjene vide kroz pad školskog uspjeha, teškoće koncentracije, probleme sa spavanjem ili apetitom, učestale tjelesne tegobe prije škole ili sve češće traženje da ostane kod kuće. Kod problema s vršnjacima mogu se pojaviti i gubitak stvari, oštećene stvari, izbjegavanje odmora, školskih izleta ili drugih aktivnosti u kojima sudjeluju vršnjaci. Nijedan od tih znakova sam za sebe ne dokazuje da se događa nešto ozbiljno. Važna je njihova kombinacija, trajanje i promjena u odnosu na ranije funkcioniranje djeteta. Umjesto donošenja zaključaka unaprijed, takve promjene trebaju biti poziv roditelju da istraži što se događa”, kaže psihologinja.

Kako reagirati kada dijete uporno odbija školu?

Teško je dati jednoznačan odgovor na pitanje kako roditelj treba reagirati, ističe Mostarac, jer zaista ovisi o situaciji. Generalno gledajući, važno je istodobno pokazati razumijevanje za ono što dijete osjeća i zadržati jasnu poruku da je odlazak u školu njegova obaveza. Djetetu je važno slati poruku da ga čujemo i vidimo te ne ignoriramo njegove poteškoće, ali istodobno i poticati redovite odlaske u školu. Ako nema opravdanog razloga za izostanak, ostajanje kod kuće svaki put kada se pojavi strah ili nelagoda može kratkoročno donijeti olakšanje, ali dugoročno dodatno otežati povratak. Dijete tako može naučiti da se neugode najlakše riješiti izbjegavanjem, zbog čega sljedeći odlazak u školu može postati još teži.

“S druge strane, inzistiranje na odlasku ne znači ignorirati djetetove teškoće. Potrebno je razgovarati s djetetom, pokušati razumjeti uzrok i, ovisno o tome što se događa, uključiti školu ili stručnu pomoć. Ako postoji sumnja da je dijete u školi ugroženo, primjerice zbog nasilja, tada prioritet nije natjerati dijete u školu, nego što prije utvrditi što se događa i osigurati njegovu sigurnost. Dakle, cilj nije birati između razumijevanja i postavljanja granice. Djetetu je najpotrebnije oboje, poruka da vidimo da mu je teško, ali i ohrabrenje da ćemo mu pomoći da se aktivno nosi s poteškoćama”, pojašnjava.

Kada potražiti pomoć?

Ako se odbijanje škole ponavlja, traje dulje vrijeme, postaje sve intenzivnije ili počinje utjecati na redovito pohađanje nastave i svakodnevno funkcioniranje djeteta, dobro je reagirati što ranije. Kako naglašava Mostarac, ne treba čekati da dijete nakupi velik broj izostanaka ili da jutarnji odlazak u školu postane gotovo nemoguć. U većini situacija prvi korak može biti razgovor s učiteljem ili razrednikom. Oni mogu dati važan uvid u to kako dijete funkcionira nakon što roditelj ode – uključuje li se u nastavu, druži li se s vršnjacima, djeluje li zabrinuto, događa li se nešto tijekom odmora ili postoje teškoće vezane uz školske zahtjeve.

“Ako se teškoće nastavljaju ili su izraženije, korisno je uključiti školskog psihologa, pedagoga ili drugog stručnog suradnika. Kod intenzivnog straha, paničnih reakcija, dugotrajnog odbijanja škole ili značajnih promjena raspoloženja i funkcioniranja može biti potrebna i procjena psihologa/psihijatra izvan škole. Odbijanje škole bolje je promatrati kao signal da je djetetu u ovom trenutku nešto teško. Zadatak odraslih je otkriti što stoji iza tog signala i zajednički mu pomoći da se ponovno osjeća dovoljno sigurno i kompetentno za povratak svojim svakodnevnim obavezama”, zaključuje psihologinja.

Naslovna fotografija: Pexels