Djeca u prvim školskim godinama usvajaju nova slova, riječi i rečenice. Dok neka s lakoćom uranjaju u svijet čitanja, drugima svaka nova stranica postaje izvor frustracije, nesigurnosti i umora. Roditelji obično pomisle da je riječ o manjku koncentracije, nezainteresiranosti ili sporijem tempu razvoja. Iza teškoća s čitanjem se, ipak, ponekad se krije složenija priča. Disleksija nije povezana s inteligencijom i trudom. Djeca koja se s njom suočavaju često ulažu više energije i upornosti od svojih vršnjaka kako bi pratila svakodnevne školske zahtjeve. Zato treba na vrijeme prepoznati znakove koji mogu upućivati na teškoće i razumjeti kako one oblikuju djetetovu svakodnevicu.

Teškoće s čitanjem obično nisu ograničene samo na školske obaveze. Dijete koje sporije čita ili izbjegava glasno čitanje pred razredom s vremenom može početi sumnjati u vlastite sposobnosti. Kod neke djece javlja se otpor prema školi i učenju. Druga, pak, razvijaju osjećaj srama jer primjećuju da im ozbiljan izazov predstavlja ono što drugima djeluje jednostavno. Istovremeno, roditelji osjećaju zbunjenost jer ne znaju radi li se o prolaznoj fazi ili teškoći koja zahtijeva stručnu pomoć.

O disleksiji se možda govori više nego prije, no brojni su mitovi i dalje duboko ukorijenjeni. Neki roditelji vjeruju da će dijete jednostavno prerasti teškoće. Drugi problem primijete tek kada školski zahtjevi postanu ozbiljniji i kada frustracija postane prevelika da bi se ignorirala. Rana podrška pritom može imati veliku ulogu u razvoju samopouzdanja, motivacije i osjećaja sigurnosti kod djeteta. Kako prepoznati prve znakove disleksije, kada potražiti pomoć i kako roditelji mogu pomoći djetetu kod kuće, za Kidz.hr pojašnjava logopedica Josipa Pankas iz riječkog Logopedskog kabineta LOGO.

Koji su prvi znakovi disleksije?

Disleksija se i dalje najčešće povezuje tek sa školskim klupama i prvim ozbiljnijim teškoćama u čitanju. Roditelji zato prve znakove primijete tek kada dijete krene usvajati slova, čitati naglas ili pisati kraće tekstove. No, kako ističe logopedica Josipa Pankas, određeni pokazatelji mogu biti vidljivi ranije, još u predškolskoj dobi. Posebnu pažnju treba obratiti na razvoj fonološke svjesnosti, odnosno sposobnosti prepoznavanja i slaganja rime te rastavljanja i povezivanja slogova i glasova. Te su vještine važan temelj za kasnije usvajanje čitanja i pisanja, a teškoće se često pripisuju individualnom tempu razvoja.

“U Hrvatskoj se službena dijagnoza disleksije najčešće postavlja nakon dvije godine formalnog obrazovanja, odnosno krajem drugog razreda osnovne škole. Pravovremena reakcija i rana intervencija su od velike važnosti jer pozitivno utječu na ishod problema. Logopeda treba posjetiti ako dijete teže izdvaja glasove iz riječi ili ih teže spaja u cjelinu. Dijete može slabije prepoznavati i tvoriti rimu, teže usvajati spajanje slogova u riječ ili ih teže razdvajati. Logopeda treba uključiti i ako dijete pokazuje teškoće u praćenju verbalnih uputa ili smatrate da ima nedostatno jezično razumijevanje”, pojašnjava Panakas.

Kako izgleda procjena?

Logopedska procjena disleksije je sveobuhvatan postupak koji uključuje više koraka. Pankas opisuje kako obično započinje razgovorom s roditeljima i prikupljanjem anamneze. Slijedi procjena djetetovih komunikacijskih i jezično-govornih sposobnosti te vještina čitanja i pisanja. Tijekom procjene se primjenjuju standardizirani testovi u kombinaciji sa kliničkim opažanjem. Posebno se procjenjuju brzina, točnost i tečnost čitanja, kao i razumijevanje pročitanog teksta.

“Uz to, treba procijeniti i djetetov rječnik, razumijevanja jezika i radno pamćenje – oni često utječu na razvoj čitalačkih vještina. Terapijske metode i pristupi oblikuju se prema potrebama djeteta i prirodi teškoća zbog čega je važan individualizirani pristup svakom djetetu. Primjerice, ako dijete pročita uputu zadatka i nije sigurno što treba napraviti vježbe će biti usmjerene poboljšanju jezičnog razumijevanja. Najučinkovitiji pristupi temelje se na sustavnom poučavanju fonemsko-grafemskih veza, odnosno povezivanju glasova i slova kroz strukturirane i ponavljajuće vježbe”, dodaje logopedica.

Kako roditelji mogu pomoći?

Roditeljska podrška djetetu s disleksijom ne završava izlaskom iz škole niti se svodi isključivo na vježbanje zadataka. Veliku ulogu ima atmosfera u kojoj dijete uči, ali i kako roditelji reagiraju na pogreške, sporije napredovanje ili frustraciju. Logopedica Pankas naglašava kako je važno da dijete kod kuće ne razvije osjećaj pritiska i straha od neuspjeha. Treba razviti osjećaj sigurnosti i razumijevanja. Pohvala truda, strpljenje i svakodnevna podrška mogu imati velik utjecaj na djetetovu motivaciju, samopouzdanje i odnos prema učenju. Kontinuiran rad pritom ne mora značiti strogu rutinu ni dodatni stres, nego aktivnosti prilagođene djetetu i njegovu tempu razvoja.

“Primjerice, aktivnosti koje potiču razvoj fonološke svjesnosti, poput igara s rimama, slogovima i riječima, mogu biti vrlo učinkovite. Korisno je i zajedničko čitanje, kao i poticanje pisanja kroz jednostavne zadatke. Ako je potrebno, dati jasne i kratke upute te zadatke razlomiti na manje, lakše savladive korake. U kasnijoj dobi važno je djetetu olakšati učenje kroz konkretne strategije poput podcrtavanja ključnih informacija i izrade sažetaka. Jednako je važno postupno poticati samostalnost, dobru organizaciju i osjećaj sigurnosti u vlastite sposobnosti”, zaključuje.

Naslovna fotografija: Freepik