Djeca i strah od javnog nastupa: kako prepoznati da je trema ozbiljan problem?

Školska ploča, pozornica na priredbi ili odgovaranje pred razredom za neku je djecu prostor intenzivnog stresa i nelagode. Zato se među roditeljima nameće važno pitanje – kako prepoznati da je dječja trema prerasla u ozbiljan problem? Neka djeca s uzbuđenjem čekaju priliku da pokažu što znaju. Druga danima ili tjednima unaprijed osjećaju tjeskobu pri samoj pomisli da će biti u središtu pažnje. Djeca su danas izložena procjenama i usporedbama i pogledima drugih više nego ikad prije. Granica između zdrave, motivirajuće treme i paralizirajućeg straha postala je, pak, postala iznimno tanka.

Takav se strah rijetko manifestira samo kao odbijanje sudjelovanja. Obično prvo progovara kroz tijelo, prije nego što ga dijete uspije izraziti riječima. Bol u trbuhu, nesanica, ubrzan rad srca ili traženje razloga za izostanak iz škole su obrambeni mehanizmi kojima dijete pokušava pobjeći od osjećaja procjenjivanja i mogućeg neuspjeha. Odrasli takve reakcije pripisuju tvrdoglavosti, lijenosti ili običnoj sramežljivosti. Pritom ne shvaćaju da se u pozadini odvija unutarnji sukob koji postupno narušava djetetovo samopouzdanje i osjećaj sigurnosti. Ključni je izazov zato prepoznati trenutak kada on postaje prepreka koja dijete sputava u razvoju njegovih potencijala.

Suvremeno okruženje dodatno pojačava taj pritisak. Društvene mreže i stalna mogućnost da neugodna situacija bude zabilježena i podijeljena je promijenilo način na koji djeca doživljavaju javni nastup. Imaju osjećaj da bi ih jedna pogreška mogla dugo pratiti. U želji da pomognu, roditelji i učitelji nesvjesno posežu za pogrešnim pristupima. Iako dobronamjerne, njihove reakcije dugoročno mogu poslati poruku da dijete nije sposobno nositi se s izazovima. Kako bismo djeci pomogli razviti otpornost, samopouzdanje i osjećaj sigurnosti, najprije treba razumjeti što se događa u njihovom psihološkom i fizičkom svijetu kada se suoče s publikom. Psihologinja Nensi Friszl Zečević iz zagrebačkog Centra Psihologije za Kidz.hr pojašnjava kako podržati dijete u svladavanju straha od javnog nastupa.

Kada trema postaje ozbiljan problem?

Trema prije nastupa nije problem – čak je i poželjna, ističe psihologinja Friszl Zečević. Govori da nam je do nečega stalo. I odraslima se znoje dlanovi prije važnog sastanka ili im srce ubrzano počne lupati prije bitne prezentacije. Glumci su uzbuđeni prije izlaska na pozornicu, pjevači prije izlaska na binu. Djeca nisu ništa drugačija i trema je dio života u svakoj dobi. Problem nastaje ako strah počne upravljati djetetovim životom. Roditelji trebaju obratiti pažnju ako dijete pokazuje nelagodu i počinje izbjegavati situacije u kojima bi moglo biti viđeno ili procjenjivano.

“Primjerice, dijete nekoliko dana prije predstave gdje treba recitirati pjesmicu pred drugima, počne izjavljivati da ga boli trbuh. Navečer se dugo vrpolji u krevetu i san mu ne dolazi prirodno. Pojavljuje se razdražljivost, a dijete traži razlog da ostane kod kuće. Ponekad roditelji misle Ma samo ne želi u školu. Zapravo se iza toga krije ozbiljan unutarnji stres. Njihova tijela često progovore prije riječi. Posebno je važno obratiti pažnju ako dijete počinje gubiti vjeru u sebe i govori rečenice poput Ja to ne mogu, Svi će mi se smijati, Ja sam glup. Tada više ne govorimo samo o tremi nego o strahu koji počinje utjecati na sliku koju dijete ima o sebi”, pojašnjava psihologinja.

Ljudi često pomiješaju sramežljivost i anksioznost, dodaje, jer izvana izgledaju slično. Iznutra su potpuno različita iskustva. Sramežljivo dijete treba malo više vremena da se opusti. U početku stoji sa strane, promatra, ostaje u blizini bliske osoba. Kada se osjeti sigurno, uključit će se, nasmijati i igrati s drugima. Kod anksioznosti situacija izgleda drugačije i dijete ne osjeća samo nelagodu. Dijete osjeća prijetnju. Mozak reagira kao da postoji stvarni osjećaj opasnosti, iako objektivno ne postoji.

“To možemo vidjeti i kroz fizičke znakove: crvenilo, drhtanje glasa, ubrzano disanje, znojenje, plač ili potpunu blokadu. Neka djeca prije odgovaranja 10 puta traže odlazak na WC. Druga iznenada razviju nevjerojatnu sposobnost traženja razloga da baš taj dan ne budu u školi. Najvažnija razlika često se uočava tek poslije. Sramežljivo dijete nesmetano nastavlja dalje sa svojim danom. Dijete s anksioznošću satima ili danima poslije razmišlja Jesam li nešto krivo rekao?, Jesu li mi se smijali iza leđa? i slično. U svom radu često imam potrebu reći roditeljima da nije problem kada dijete kaže Ne sviđa mi se. Problem je kada kaže Ne mogu“, ističe Friszl Zečević.

Najčešće pogreške odraslih: kontraefekt iz najbolje namjere

Roditelji greške najčešće rade iz ljubavi i želje da pomognu, ali ponekad upravo najbolje namjere proizvedu suprotan učinak. Jedna je od najčešćih pogrešaka, kaže psihologinja, umanjivanje osjećaja. Uplašenom se djetetu govori Ma nije to ništa, Ne izmišljaj ili Nemaš se čega bojati. Tada ne dobiva potreban osjećaj sigurnosti nego poruku da njegovi osjećaji nisu važni. Druga česta pogreška je uspoređivanje rečenicama poput Pogledaj svoju seku, kako ona može i Zašto druga djeca nemaju taj problem.

“Djeca tada ne postaju hrabrija, nego se počinju osjećati kao da s njima nešto nije u redu. I treća pogreška – želimo dijete spasiti od neugode pa kažemo Dobro, ne moraš. Kratkoročno mu olakšamo, ali dugoročno njegov mozak uči Da, stvarno je bilo opasno. Postoji i ona poznata rečenica koju smo gotovo svi barem jednom čuli kada nam netko kaže Samo se ti opusti. To je otprilike kao da nekome tko pliva u dubokoj vodi kažete Samo nemoj tonuti“, objašnjava.

Kako digitalno doba i TikTok pojačavaju strah?

Današnja djeca odrastaju u svijetu u kojem imaju osjećaj da je publika svuda oko njih. I oni su dio svijeta koji u svakom trenutku ulazi u njihov prostor. To stvara veliki pritisak da sve mora biti savršeno, kaže Friszl Zečević. Imaju osjećaj da i u naizgled spontanim i jednostavnim situacijama, moraju biti zanimljivi, pametni, duhoviti i pritom izgledati kao poznati influencer, jer zaista ne znaju snima li ih netko i što će sa tom snimkom napraviti. I mnogi odrasli bi odustali od javnog nastupa kada bi mislili da ih netko snima iz tri kuta, dodaje filtere i komentira ispod videa. Djeca prijašnjih generacija, ako su pogriješila na školskoj priredbi, bilo im je neugodno pet minuta ali nije bilo kamera koje su to zabilježile niti se to širilo kao provokacija po društvenim mrežama.

“Naša djeca danas imaju osjećaj da bi svaki njihov potez ili loš trenutak mogao završiti na TikToku, u grupnom chatu ili među komentarima vršnjaka i zbog toga djeca sve ranije počinju sebe promatrati očima drugih. Više ne razmišljaju samo Što ja mislim? nego i Što će drugi misliti o meni? Paradoks je da nikada nismo imali više mogućnosti za izražavanje, a istovremeno nikada više djece nije bilo u strahu izraziti se. Djeci danas ne treba još jedna poruka da budu bolji, uspješniji ili zanimljiviji. Treba ih poticati da se usude biti svoji, jer dijete koje zna da ga jedna pogreška ne definira puno će lakše podnijeti tremu, stati pred druge i usuditi se pokazati tko je”, pojašnjava.

Kako kroz igru izgraditi sigurnost?

Prisila na nastupe može pogoršati dječji strah i samopouzdanje. Osobito ga može pogoršati, dodaje Friszl Zečević, ako dijete osjeća da je ostavljeno samo sa svojim strahom. Zamislite dijete koje stoji pred cijelim razredom, osjeća kako mu srce lupa, glas podrhtava, a netko kaže Ajde, pa to nije ništa. Za odrasle je to možda jednostavan zadatak, ali za dijete je to ponekad trenutak koji tijelo pamti godinama. No važno je spomenuti i da nije dobro ni potpuno zaštititi dijete od svih neugodnih situacija.

“Ponekad roditelji u najboljoj namjeri postanu profesionalni spasitelji. Ako dijete svaki put izvučemo iz neugodne situacije, njegov će ih mozak početi povezivati sa opasnostima koje ne može savladati. Cilj ne može biti uklanjanje svih strahova iz dječjeg života. Cilj je naučiti dijete da i kada osjetiti strah, svejedno može napraviti korak naprijed. Jer hrabrost nije odsustvo straha. Hrabrost je osjetiti ga i usuditi se pokušati”, kaže psihologinja.

Roditeljima je lakše pomisliti da im je potrebna struktura i jasne upute često zamišljaju da bi trebali vježbati. Zapravo se samopouzdanje gradi u malim svakodnevnim trenucima, dodaje. Dijete može samo naručiti sladoled, pitati prodavačicu gdje nešto stoji ili ispričati vic za obiteljskim stolom. To djeluje sitno, ali dječji mozak ne broji veličinu publike. On broji iskustva – Govorio sam i ništa loše se nije dogodilo. Odlična vježba je i igra kućnog novinara. Dijete može uzeti četku za kosu kao mikrofon i intervjuirati ukućane. Djeca kroz igru često uvježbaju ono što im u ozbiljnim situacijama djeluje zastrašujuće. Pomažu i male tehnike disanja. Friszl Zečević zaključuje kako je djeci lakše kada im kaže Zamisli da hladiš najtopliju juhu na svijetu. nego Reguliraj autonomni živčani sustav.

Naslovna fotografija: Magnific