Djetetu je škola “dosadna”? Ovo se možda krije u pozadini

Neka djeca jedva čekaju školu, dok će druga već nakon nekoliko tjedana nastave reći ono što roditelji možda najteže razumiju Meni je u školi dosadno. Rečenica može zvučati kao obična dječja žalba. Iza nje može stajati i puno više. Dijete možda ne dobiva dovoljno izazova. Možda mu je gradivo preteško. Možda ne vidi smisao u onome što uči ili se jednostavno ne osjeća povezano s učiteljem i drugim učenicima. U nekim slučajevima dosada može biti povezana i s teškoćama u učenju, pažnji ili emocionalnim funkcioniranjem.

Važno je zato pokušati saznati što dijete zapravo misli kada kaže da mu je škola dosadna. Povremena dosada sasvim je normalna. I odraslima se ponekad teško koncentrirati na nešto što im nije zanimljivo. Problem nastaje kada dijete školu počne doživljavati kao mjesto u kojem mu je stalno teško sudjelovati. Dugotrajna nezainteresiranost može dovesti do frustracije, povlačenja i manjka motivacije. Kod neke djece s vremenom se može pojaviti i izbjegavanje škole.

Kada je gradivo djetetu jednostavno prelagano?

Jedan od razloga zbog kojih dijete može govoriti da mu je škola dosadna jest taj što ne dobiva dovoljno izazova. To se može dogoditi djeci koja vrlo brzo svladavaju novo gradivo. Ako zadatak riješe prije ostalih, ostatak vremena mogu provoditi čekajući. To ne znači automatski da je riječ o darovitom djetetu. Dijete može biti vrlo sposobno za određeno područje, a da pritom ne ispunjava kriterije za darovitost.

Kada im je gradivo prelagano, neka djeca počnu raditi bez puno pažnje. Zadatke žele završiti što prije. Mogu manje vremena provoditi u učenju. Ponekad neće provjeriti svoj rad ili ispraviti pogreške. U takvoj situaciji nije dovoljno djetetu reći da se treba više potruditi. Važnije je pronaći način da mu zadaci ponovno budu zanimljivi. To može značiti dodatne izazove, složenije zadatke ili priliku da određenu temu istraži na dubljoj razini.

Dosadno mi je ponekad zapravo znači Ne vidim smisao

Neka djeca ne osjećaju dosadu zato što im je gradivo prelagano. Jednostavno ne vide zašto bi ih ono trebalo zanimati. Tada se uz rečenicu Škola je dosadna često pojave i druge rečenice. Primjerice Zato ne radim zadaću ili Ne da mi se slušati. Iza takvog ponašanja može se skrivati osjećaj da ono što uče nema nikakve veze s njihovim životom.

Dijete možda ne razumije zašto treba naučiti određenu informaciju. Možda mu način na koji je gradivo predstavljeno nije zanimljiv. Možda se ne osjeća povezano s predmetom, učiteljem ili razredom. Važno je pritom ne zamijeniti manjak motivacije s lijenošću. Dijete koje ne vidi smisao u nekom zadatku neće nužno biti spremnije raditi ako ga zbog toga kritiziramo. Puno je korisnije pokušati otkriti što mu nedostaje da bi se ponovno uključilo.

Ponekad problem nije u školi, nego u onome što dijete proživljava

Dosada i nezainteresiranost mogu se pojaviti i kada se dijete kod kuće ili u svom emocionalnom životu nosi s nečim teškim. Promjena obiteljskih okolnosti, selidba, razvod roditelja, financijske teškoće ili gubitak bliske osobe mogu utjecati na djetetovu koncentraciju i interes za školu. Isto vrijedi i za određene emocionalne ili psihičke teškoće. Tjeskoba, depresivnost, problemi sa spavanjem ili posljedice traumatskog iskustva mogu izgledati kao nezainteresiranost.

Dijete koje teško prati nastavu možda zapravo nije izgubilo interes za školu. Možda mu je jednostavno teško usmjeriti pažnju na ono što se događa u razredu. Zato je korisno obratiti pažnju na promjene. Ako se ponašanje djeteta naglo promijenilo, vrijedi razgovarati s njim i sa školom. Posebno ako se uz dosadu pojavljuju povlačenje, teškoće s koncentracijom ili sve veći otpor prema odlasku u školu.

Možda se dijete jednostavno ne osjeća kao dio razreda

Škola nije samo mjesto za učenje. Za dijete je to i mjesto na kojem svakodnevno gradi odnose s vršnjacima i odraslima. Ako se dijete teško povezuje s drugim učenicima, može se osjećati usamljeno ili kao da ne pripada razredu. Slično se može dogoditi ako nema dobar odnos s učiteljem. Kada dijete nema osjećaj da ga učitelj razumije i podržava, može mu biti puno teže uključiti se u nastavu.

Ponekad dijete čak može zaključiti da ga učitelj ne voli. Tada se može prestati truditi jer više ne očekuje da će njegov trud nešto promijeniti. Takvo ponašanje izvana može izgledati kao dosada. Dijete se isključuje, prestaje pratiti nastavu ili počinje ometati druge. No u pozadini može biti potreba za većim osjećajem pripadanja i podrške.

Dosadno mi je može značiti i Ne znam kako ovo napraviti

Nisu sva djeca jednako spremna za školske zahtjeve. Nekima trebaju dodatna podrška i jasnije upute. Drugima su potrebne prilagodbe ili pomoć u razvijanju vještina koje olakšavaju učenje.

To mogu biti akademske vještine, ali i one koje se odnose na organizaciju, planiranje i upravljanje vremenom. Dijete koje ne zna kako započeti veći zadatak može ga vrlo brzo proglasiti dosadnim. U stvarnosti možda misli Ne znam kako ovo napraviti pa mi se ni ne pokušava.

Kada je problem u organizaciji i pažnji?

Izvršne funkcije pomažu nam da planiramo, organiziramo zadatke, pratimo upute i kontroliramo distrakcije. Ako dijete s tim ima teškoća, školske obaveze mogu mu djelovati puno zahtjevnije nego što roditelju na prvi pogled izgledaju.

Problem može biti i u praćenju uputa, organizaciji pribora, učenju za test ili započinjanju dugoročnog projekta. Zato vrijedi razmisliti govori li dijete zaista da mu je dosadno ili pokušava opisati osjećaj da se ne snalazi.

Nekoj djeci trebaju dodatne prilagodbe

Djeca koja imaju određene teškoće u učenju, funkcioniranju ili druge potrebe mogu trebati dodatnu podršku kako bi nastava bila pristupačnija. To može uključivati različite oblike pomoći, rad u manjim skupinama ili prilagodbe školskog programa. Ako dijete ima teškoće koje utječu na njegovo funkcioniranje u školi, važno je razgovarati s učiteljem i stručnim suradnicima škole o tome koja bi mu podrška mogla koristiti.

Postavite mu prava pitanja

Prvi korak nije pokušati dijete uvjeriti da škola nije dosadna. Puno je korisnije pokušati otkriti što se točno krije iza njegove rečenice. Djeca ponekad teško sama objasne što im smeta. Zato razgovor može pomoći da zajedno dođete do odgovora. Važno je pritom djetetov doživljaj shvatiti ozbiljno. Razlozi zbog kojih djeca osjećaju dosadu nisu uvijek isti, a kod jednog djeteta može ih biti i nekoliko istodobno. Razgovor je najbolje započeti kada je dijete mirno. Nije potrebno ispitivati ga odmah nakon škole ili u trenutku kada se već žali na nastavu.

Umjesto općeg pitanja Zašto ti je škola dosadna?, pokušajte biti konkretniji. Pitajte ga je li mu tema bila zanimljiva i što mu je bilo najteže. Možete ga pitati je li razumjelo upute, što mu je bilo zbunjujuće i je li mu se nešto u zadatku ipak svidjelo. Dobro je saznati i je li dijete tražilo pomoć od učitelja. Ako nije, pokušajte otkriti je li htjelo pitati za pomoć, ali nije znalo kako. Razgovarajte i o načinu na koji je gradivo predstavljeno.

Pitajte mu se je li mu takav način objašnjavanja odgovarao i bi li nešto napravilo drugačije da ono predaje tu lekciju. To može pomoći roditelju da shvati što se događa tijekom nastave, umjesto da se zaustavi na djetetovom zaključku da je škola dosadna. Vrijedi pitati i kako dijete napreduje u odnosu na ostatak razreda. Završava li zadatke puno prije drugih? Treba li mu puno više vremena? Dobiva li dodatnu pomoć? Odgovori mogu otkriti obrazac koji inače nije lako primijetiti.

U razgovor uključite i učitelja

Kada shvatite što djetetu najviše smeta, razgovarajte s učiteljem. Pokušajte razgovor voditi bez optuživanja. Objasnite što vam dijete govori. Recite što ste primijetili kod kuće. Zatim zajedno razmislite o tome što bi mu moglo pomoći.U proces je dobro uključiti i dijete. Njegov pogled na situaciju može biti važan dio rješenja. Kada dijete sudjeluje u pronalaženju načina da mu škola bude podnošljivija i zanimljivija, može dobiti i veći osjećaj kontrole nad vlastitim iskustvom. Ponekad rješenje neće biti veliko. Dovoljna može biti mala promjena koja djetetu olakša sudjelovanje i vrati osjećaj da može uspjeti.

Pokušajte razmišljati malo kreativnije

Ne postoji jedno rješenje za svako dijete. Nekome će pomoći više kretanja. Drugome mirniji prostor za rad. Trećem dodatni izazovi. U dogovoru sa školom mogu se razmotriti različite mogućnosti. Nekom će djetetu koristiti kratke pauze za kretanje, dok će drugome više odgovarati mirniji prostor u kojem može samostalno raditi. Ako dijete određeno područje posebno dobro razumije, mogu mu se ponuditi i dodatni izazovi. Nekoj djeci mogu pomoći mala pomagala koja olakšavaju održavanje pažnje.

Drugima će više odgovarati praktični i interaktivni zadaci. Ponekad će biti korisno omogućiti im više prilika za rad s drugim učenicima ili češće kratke pauze tijekom rada. U nekim situacijama može se razgovarati i o prilagodbi količine domaće zadaće. Neka djeca bolje reagiraju kada mogu vidjeti, dodirnuti ili sami napraviti nešto, umjesto da samo slušaju objašnjenje. Zato vrijedi razgovarati s učiteljem o tome može li se gradivo predstaviti na drugačiji način.