Kako pripremiti prvašića na polazak u školu?

Pernica je puna. Torba čeka. Dijete je nove tenisice već nekoliko puta isprobao po stanu. A onda dolazi i pitanje koje se, prije ili kasnije, provuče kroz gotovo svaki obiteljski razgovor. Je li dijete spremno za polazak u u školu? Pogled se gotovo automatski okreće prema onome što se najlakše može provjeriti. Zna li slova? Prepoznaje li riječi i možda već pomalo čita? Zna li brojati? Sve su to vještine koje je lako staviti na roditeljski popis i uz njih, barem u glavi, staviti kvačicu. No škola ne počinje testom iz abecede. Počinje novim ritmom dana i učionicom punom djece. Pravilima koja tek treba upoznati i situacijama u kojima neće uvijek odmah znati što treba učiniti. Trebat će slušati. Čekati. Pitati. Pokušati. Pogriješiti. I ponekad pokušati ponovno, iako mu se baš neće dati.

Važne su i druge vještine, poput praćenja upute, zadržavanja pažnju, socijalnih i drugih vještina. A sve se to gradi prije prvog školskog zvona, često usput. Dok se dijete samo oblači, posprema svoje stvari, sluša priču, igra društvenu igru, rješava mali problem ili otkriva da pogreška nije kraj svijeta. Važno je i kako mu odrasli predstavljaju ono što ga čeka. Škola ne mora biti ni strašno ozbiljna, velika stvar ni mjesto na kojem će baš svaki dan biti savršen. Djetetu treba dati dovoljno sigurnosti da zakorači u nešto novo. Dovoljno samostalnosti da se u tome počne snalaziti. I dovoljno povjerenja u vlastite sposobnosti da zna kako ne mora sve znati odmah. Kako to postići i na što roditelji pritom trebaju obratiti pozornost, za Kidz.hr pojašnjava Ivana Mostarac, psihologinja iz zagrebačkog Centra Sirius.

Što dijete treba znati prije škole?

Kada se približava polazak u školu, roditelji se često usmjere na ono što je najlakše provjeriti, ističe Mostarac. Najčešće su to stvari poput poznavanja slova, može li dijete napisati svoje ime, koliko dobro broji i može li već nešto pročitati. Međutim, spremnost za školu je širi pojam i ne odnosi se samo na ono što dijete zna. Odnosi se i na to koliko se može snaći u novom okruženju, odnosima i zahtjevima koji ga očekuju.

“Za svakodnevno funkcioniranje u prvom razredu važno je, primjerice, da dijete može poslušati i pratiti jednostavnu uputu. Da može određeno vrijeme zadržati pažnju na aktivnosti, dovršiti jednostavan zadatak, pričekati svoj red i sudjelovati u grupi. Važno je da zna zatražiti pomoć kada mu je potrebna. Izraziti svoje potrebe na primjeren način i brinuti o svojim stvarima. Dijete mora i biti u skladu sa svojom dobi samostalno u oblačenju, hranjenju i higijeni”, pojašnjava psihologinja.

Važne su i vještine koje ne pišu u udžbenicima

Jednako su važne emocionalne i socijalne vještine, dodaje psihologinja. Škola će pred dijete svakodnevno stavljati situacije u kojima nešto neće znati. Neće uvijek biti prvo, morat će pričekati, prilagoditi se drugima ili pokušati ponovno nakon pogreške. Zato su sposobnost podnošenja manje frustracije, odvajanja od roditelja, suradnje s drugom djecom i traženja pomoći vrlo vrijedne za uspješnu prilagodbu.

“Dobro je da dijete prije škole kroz igru i svakodnevne aktivnosti razvija predvještine čitanja, pisanja i matematike – da se susreće sa slovima i brojevima, sluša priče, prepričava, crta, reže, slaže, uspoređuje količine i rješava male problemske zadatke. No nije potrebno kod kuće unaprijed prolaziti školsko gradivo niti dijete uspoređivati s vršnjacima koji možda već čitaju ili računaju. Možda je najvažnije da dijete u školu ne dođe s osjećajem da već mora sve znati, nego sa znatiželjom i spremnošću da uči. Upravo su interes za istraživanje, samostalnost, ustrajnost i osjećaj da smije pitati i pogriješiti dobra osnova na kojoj će kasnije graditi školska znanja”, kaže.

Prije škole treba razviti dobre temelje

Dijete ne treba krenuti u prvi razred kao mali školarac koji je već svladao ono što će tek učiti. Neka djeca spontano nauče čitati ili pisati prije škole, kaže Mostarac, i to je sasvim u redu, ali nije potrebno forsirati razvoj tih vještina. Za početak školovanja iznimno su važne predvještine koje će mu omogućiti da učenje uopće bude uspješno, a jesu li te predvještine razvijene se procjenjuje u vrtiću i na upisima u prvi razred.

“Ono što je jako bitno je da ima razvijenu sposobnost razumijevanja govora i uputa, adekvatan opseg pažnje, adekvatno razvijenu finu motoriku, sposobnost glasovne analize i sinteze, primjeren opseg rječnika, poznavanja svakodnevnih činjenica, osnovno razumijevanje količina i brojeva, adekvatno razvijene perceptivne sposobnosti, ali i socijalne i emocionalne vještine. Često zaboravljamo koliko je za prvašića važno znati poslušati uputu, organizirati svoje stvari, pričekati, surađivati s drugom djecom, reći kada nešto ne razumije i podnijeti pogrešku bez odustajanja. Čitanje, pisanje i računanje učit će u školi. Ono što mu možemo dati prije škole dobra je podloga na kojoj će te vještine lakše graditi”, objašnjava.

Kako dijete pripremiti na promjenu?

Polazak u školu je velika promjena čak i za dijete koje joj se jako veseli. Uz uzbuđenje i ponos, ističe psihologinja, mogu se istodobno pojaviti strah, nesigurnost ili tuga zbog odvajanja od poznate vrtićke rutine i prijatelja. Važno je djetetu dati do znanja da su svi ti osjećaji dopušteni. Roditelji mogu pomoći tako da školu učine što predvidljivijom. Mogu razgovarati o tome kako će izgledati školski dan, zajedno prošetati do škole, pokazati djetetu gdje će ga dovoditi i čekati te postupno prilagoditi ritam spavanja i jutarnju rutinu.

“Male, konkretne informacije djetetu često pružaju više sigurnosti od općenitog uvjeravanja da će sve biti super. Emocionalna priprema za školu počinje već i puno ranije – ona uključuje djetetovu generalno sposobnost regulacije emocija koja se uči u malim svakodnevnim situacijama. Važno je i da roditelj vjeruje u djetetovu sposobnost da se prilagodi. Umjesto da unaprijed uklanja svaku moguću teškoću, korisnije je djetetu poslati poruku Možda ti nešto u početku bude teško, ali nećeš morati sve znati odmah. Učit ćeš, a mi ćemo biti tu kada ti zatreba pomoć“, pojašnjava.

Mostarac dodaje i kako djeca strah i zabrinutost ne izražavaju uvijek riječima. Jedno će dijete jasno reći da se boji škole, dok ćemo kod drugog nesigurnost prije primijetiti kroz ponašanje. Može postati razdražljivije ili osjetljivije, češće tražiti blizinu roditelja, teže se odvajati, imati poteškoća s uspavljivanjem… Ili početi postavljati konkretna poput onih hoće li sve biti u redu, tko će doći po njega, što ako ne upozna prijatelje… Kod neke se djece mogu pojaviti i tjelesne tegobe poput bolova u trbuhu ili glavobolje. Takve reakcije ne moraju odmah značiti da postoji ozbiljan problem. Umjesto brzog uvjeravanja da će sve biti super, korisnije je pokušati doznati što je djetetu nepoznato ili zabrinjavajuće. Kada znamo čega se boji, lakše možemo pomoći.

Kako razgovarati o školi bez stvaranja pritiska?

O školi je svakako dobro razgovarati, ali prirodno i u skladu s djetetovim interesom, nastavlja psihologinja. Nije u cilju mjesecima unaprijed pripremati dijete za veliki događaj, nego mu pomoći da stvori realnu sliku onoga što ga očekuje. Pritom je potrebno izbjegavati i zastrašivanje i pretjerano idealiziranje škole. Rečenice poput Vidjet ćeš ti kad krene škola ili U školi više nema igranja stvaraju nepotreban pritisak. Nije potrebno ni obećavati da će svaki dan biti zabavan, da će odmah pronaći najbolje prijatelje ili da mu ništa neće biti teško.

“Možemo govoriti o konkretnim stvarima: da će upoznati učiteljicu ili učitelja i nove prijatelje, učiti različite stvari, imati školske obaveze, ali i odmore, igru i vrijeme kod kuće. Dobro je djetetu postavljati i otvorena pitanja poput Čemu se najviše veseliš? ili Postoji li nešto što te zanima ili brine? Tako razgovor postaje prostor u kojem dijete može izraziti vlastite misli, a ne još jedna priprema koju mora uspješno odraditi”, zaključuje Mostarac.

Naslovna fotografija: Pexels