Kako s djetetom razgovarati o teškoj bolesti?

Teška bolest člana obitelji jedna je od najizazovnijih životnih situacija s kojima se možete suočiti. Osim vlastite zabrinutosti, tuge i neizvjesnosti, odjednom se pojavljuje još jedno teško pitanje – treba li djetetu uopće reći što se događa? Odrasli instinktivno žele zaštititi mališane od boli pa mogu misliti kako će ih šutnjom poštedjeti. Izbjegavaju razgovore o bolesti, mijenjaju temu ili pokušavaju prikriti vlastite emocije, uvjereni da dijete ionako neće primijetiti promjene. Djeca, međutim, vrlo brzo osjete kada se nešto u obitelji promijenilo. Primjećuju zabrinuta lica, češće odlaske liječnicima, drugačiju svakodnevicu i razgovore koji odjednom prestaju čim uđu u prostoriju.

Iako možda ne razumiju što se točno događa, osjećaju da nešto nije u redu. Kada odgovore ne dobiju od odraslih, pokušavaju ih pronaći sami. Tada nastaju različite pretpostavke i dječje fantazije koje mogu biti mnogo strašnije od stvarnosti. Stručnjaci zato naglašavaju kako djecu ne treba isključivati iz onoga što se događa u obitelji. Roditelje pritom najviše zanima kako pronaći prave riječi, treba li spomenuti ozbiljnu dijagnozu, što odgovoriti na pitanja o smrti te kako pomoći djetetu da se usred svih promjena ipak osjeća sigurno. Na ta pitanja za Kidz.hr odgovara psihologinja Gordana Buljan Flander.

Bolest ne treba skrivati od djeteta

Roditelji često misle da će šutnjom zaštititi dijete od tuge pa mu ne kažu da je baka, djed ili drugi član obitelji ozbiljno bolestan. Odluka je ljudska i potpuno razumljiva. Time samo žele sačuvati dječju bezbrižnost što je dulje moguće. Ipak, moramo biti svjesni da djeca imaju snažnu intuiciju. Lako prepoznaju i najmanju promjenu u obiteljskoj atmosferi. Zbog toga šutnja rijetko donosi željeni mir u kuću. Umjesto zaštite, otvara prostor za dodatne strahove. Djeca pak u nedostatku informacija mogu donijeti sasvim pogrešne zaključke o situaciji.

Otvoren razgovor je zapravo najbolje rješenje. Psihologinja Buljan Flander nudi koristan savjet za roditelje. Ističe da se bolest treba objasniti jednostavnim i prilagođenim riječima. Pritom zaista nije potrebno ulaziti u komplicirane medicinske detalje. Međutim, ključno je novonastalu bolest nazvati njezinim pravim imenom. Također, djetetu tijekom razgovora treba pružiti snažnu emocionalnu podršku. Morate mu jasno dati do znanja da nije odgovorno za ono što se trenutno događa. Takav iskren pristup im vraća osjećaj sigurnosti.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli KIDZ.HR (@kidz.hr)

“Djetetu svakako treba objasniti, ako na primjer član obitelji ima tešku bolest. Treba upotrijebiti pravi izraz, na primjer reći Baka ima jednu bolest koja se zove rak, a liječnici rade sve da joj pomognu. Ti nisi ništa kriv, djeca ne mogu ništa napraviti da baka ozdravi. Ali, nikako ne treba pred djecom skrivati da postoji bolest člana obitelji. Dječje fantazije o tome što se događa su puno lošije nego što je realitet”, pojašnjava Buljan Flander.

Što kada dijete pita hoće li netko umrijeti?

Jedno od najtežih pitanja koje dijete može postaviti tiče se samog ishoda bolesti. Djeca često izravno pitaju hoće li se bolesni član obitelji oporaviti. Roditeljima je potpuno prirodno ponuditi brzu utjehu. Međutim, stvarnost je takva da nitko ne može unaprijed znati konačan ishod liječenja. Davanje lažne nade može kasnije dovesti do još dubljeg razočaranja i gubitka povjerenja. Zbog toga Buljan Flander naglašava važnost iskrenosti u komunikaciji. Ona pak uvijek mora biti pažljivo dozirana i prilagođena dječjoj dobi.

Tijekom razgovora svakako spomenite stručnu medicinsku pomoć i proces liječenja. Važno je djetetu objasniti da postoje iskusni liječnici i brojni dostupni lijekovi. Naglasite kako svi oni svakodnevno pomažu oboljeloj osobi i olakšavaju joj tegobe. Ipak, psihologinja savjetuje da izbjegavate obećanja koja možda nećete moći ispuniti. Nemojte jamčiti potpuno ozdravljenje ako u to niste potpuno sigurni. Umjesto takvih obećanja, usmjerite se na pružanje ljubavi i podrške. Dijete mora osjetiti da je okruženo ljudima kojima vjeruje.

“Dijete ne trebamo lagati da član obitelji neće umrijeti, ali možemo reći da postoje lijekovi, postoje liječnici koji rade sve da se član izliječi, ali nikako nećemo reći sigurno će umrijeti ili neće umrijeti. Dakle, treba dati jedan osjećaj sigurnosti djetetu, ali što god da se dogodi, ti ćeš uvijek imati nas odrasle uz sebe i uvijek ćemo mi brinuti o tebi i bit ćemo zajedno i kroz sve to ćemo proći zajedno”, pojašnjava psihologinja.

Zašto su rutine toliko važne?

Kada se obitelj suoči s teškom bolešću, svakodnevni se raspored potpuno mijenja. Brojni odlasci liječnicima i česte pretrage brzo postanu nova stvarnost. Dugotrajno liječenje vrlo lako poremeti uobičajeni ritam obiteljskog života. Sve te nagle promjene mogu stvoriti priličan kaos u kućanstvu. Ipak, djeci je upravo u takvim kriznim trenucima najviše potrebna predvidljivost. Psihologinja ističe kako mališani u tom kaosu ne smiju izgubiti svoj dječji svijet. Njima je apsolutno nužno zadržati barem dio dotadašnje svakodnevice. Red i poznata struktura dana djeluju izrazito umirujuće na osjetljivu dječju psihu.

Zato je važno održavati njihovu uobičajenu dnevnu rutinu. Redoviti odlasci u vrtić ili školu trebaju se nastaviti bez većih prekida. Slobodne aktivnosti i neometana igra s vršnjacima također su od neprocjenjive važnosti. Poznate navike pružaju djeci prijeko potreban osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Iako se oko njih događaju velike promjene, svakodnevna rutina djeluje kao štit. Psihologinja naglašava da poznati obrasci ponašanja predstavljaju sigurnu luku za djecu. Aktivno pomažu da znatno lakše podnesu novonastalu neizvjesnost. Kroz igru i redovne obaveze, djeca lakše pronalaze mir usred obiteljske krize.

“U kući, kada se dogodi tako neko traumatsko iskustvo ili bolest člana obitelji, jako je važno zadržati rutine. Dakle, da se dijete i dalje ustaje kad se ustaje, ide u školu, ide na svoje slobodne aktivnosti, igra se u vrijeme kad se inače igra. Dakle, rutine i predvidljivost djeci daju sigurnost”, pojašnjava psihologinja.

Dijete treba biti dio obitelji i kada je teško

Roditelji ponekad pokušavaju na pogrešan način zaštititi svoje dijete. U najboljoj namjeri, udalje ga od važnih razgovora o bolesti. Ponekad ga čak potpuno isključe iz svih obiteljskih događanja i okupljanja. Iako je namjera iza ovog postupka zaista dobra, takav pristup često donosi štetu. Psihologinja upozorava na negativne posljedice ovakvog roditeljskog ponašanja. Zbog isključivanja iz obiteljske dinamike, djeca brzo počinju osjećati dodatnu nesigurnost. Ona instinktivno znaju da se od njih skriva nešto jako važno. Zbog takvih tajni mogu se povući u sebe, pa čak i osjećati odbačeno.

Umjesto guranja djeteta u stranu, korisnije je biti uz njega. Roditelji trebaju strpljivo i iskreno odgovarati na sva dječja pitanja. Djeci treba davati točne informacije koje ona mogu lako razumjeti. Psihologinja savjetuje da s djetetom uvijek njegujete otvoren i topao odnos. Naravno, to nikako ne znači da dijete treba opterećivati teškim detaljima liječenja. Nema potrebe za spominjanjem kompliciranih medicinskih zahvata ili iscrpljujućih terapija. Cilj je omogućiti djetetu da se i dalje osjeća ravnopravnim dijelom obitelji. Kroz prilagođen razgovor i pažnju, ono će znati da je i dalje voljeno.

“Najgore je ako dijete pokušamo štediti od situacije da se u kući događa bolest pa ga isključiti iz svih obiteljskih aktivnosti i obiteljskih razgovora. Dakle, nećemo ga opterećivati medicinskim detaljima bolesti, ali ćemo biti prisutni uz dijete i davat ćemo mu informacije koje zapravo ono može podnijeti, ovisno o dobi u kojoj je dijete”, zaključuje Buljan Flander.

Naslovna fotogratija: Pexels / Julia M Cameron