Sindrom dobrog djeteta: evo što sve trebate znati

Mirno, poslušno i suradljivo dijete zvuči kao ostvarenje sna. Društvo koje glorificira brze rezultate i prividni sklad podrazumijeva pohvale sa svih strana za djecu koja nikada ne stvaraju probleme. Kada dijete ispunjava obveze, ne ulazi u konflikte i uvijek pazi na osjećaje drugih, okolina to tumači kao znak zrelosti i dobrog odgoja. Takvo se ponašanje potiče i nagrađuje, a obitelji s takvom djecom često se promatraju s dozom divljenja i zavisti. No, iza savršene obiteljske fasade i prividnog mira ponekad se krije sasvim drugačija stvarnost koju je lako previdjeti.

Granica između djeteta koje je prirodno blage naravi i onoga koje je naučilo potiskivati vlastite potrebe je nevjerojatno tanka. Dok odrasli uživaju u rasterećenosti, u djetetovom se unutarnjem svijetu može razvijati nevidljivi pritisak. Pretjerano udovoljavanje i strah od razočaravanja okoline s vremenom se pretvaraju u obrazac ponašanja koji se ne briše odrastanjem. Ponašanje se seli u adolescentsku i odraslu dob. Pitanje koje se nameće jest gdje prestaje zdrava suradnja, a počinje takozvani sindrom dobrog djeteta.

Ovaj sindrom sa sobom nosi ozbiljne izazove za mentalno zdravlje. Razlikovati dijete koje se osjeća sigurno i ono koje kroz poslušnost kompenzira vlastite nesigurnosti je važno za dugoročni emocionalni razvoj. Psihologinja Nensi Friszl Zečević iz zagrebačkog Centra Psihologije za Kidz.hr pojašnjava kako se ovaj sindrom razvija, koje posljedice ostavlja i kako roditelji mogu pomoći djetetu da se izrazi.

Kada poslušnost skriva nešto više?

Postoje djeca koja su prirodno mirnija, nježnija i suradljivija i to samo po sebi nije problem. Friszl Zečević ističe kako problem nastaje kada iza te lakoće stoji prevelik oprez. Mirno dijete može reći Ne sviđa mi se, Ne želim, Ljuta sam ili Ne mogu sada. Dijete koje skriva anksioznost kao da ne dopušta sebi taj prostor. Takva djeca često ne traže puno, ne proturječe i ne stvaraju probleme. Odrasli za njih kažu Ma s njim nikada nema brige. Na prvi pogled djeluju vrlo zrelo. Ipak, djeca ne bi trebala prerano postati mali odrasli ljudi.

“Često kažem da ponekad baš djeca koja najmanje stvaraju probleme stvaraju najviše briga. Dobro je pitati se je li dijete mirno zato što se osjeća sigurno? Ili zato što se boji što će se dogoditi ako izrazi sebe? To su dvije različite stvari. Takva djeca često izgovaraju rečenice koje zvuče jako odraslo. Nema veze, Sve je u redu, Nisam tužan. Teško traže pomoć, pretjerano se ispričavaju, zabrinu se ako su nekoga naljutila ili postanu osjetljiva na kritiku. Neka razvijaju tjelesne simptome – bolove u trbuhu, glavobolje, teškoće sa spavanjem, napetost ili povlačenje. Emocije ne nestanu kada ih dijete ne pokaže. One samo pronađu drugi put da budu primijećene”, pojašnjava.

Što se događa kada dijete stalno pokušava biti dobro?

Djeca jako rano počinju učiti emocionalna pravila, kaže psihologica. Naravno, roditelji ne šalju svjesno takve poruke, ali djeca su nevjerojatni promatrači. Ona ne slušaju samo što govorimo. Prate i uzdahe, poglede, ton glasa, umor, zabrinutost. Ako dijete osjeti da su odrasli često preopterećeni, tužni, pod stresom ili da se ljubav posebno vidi kada je poslušno i mirno, može razviti unutarnji zaključak – Ako budem dobra, svi će biti dobro. Tada dijete ne pokušava biti savršeno zato što želi nagradu za dobro ponašanje. Ono pokušava sačuvati osjećaj sigurnosti. Djeca ne žele biti dobra zato da ih više volimo. Žele biti dobra zato što se boje da bez toga možda neće biti dovoljno sigurna.

“Bilo bi pogrešno pomisliti da svoje dijete ne smijemo hvaliti da ga time ne bi pokvarili. Korisno je pohvaliti dijete i na glas izgovoriti da smo ponosni na trud koji je uložio u neku novu situaciju. Problem može nastati kada dijete počne osjećati da je najprihvaćenije ako je tiho, mirno i nezahtjevno. Život ne traži od nas samo poslušnost. Traži i sposobnost postavljanja granica, donošenja odluka, obrane vlastitog mišljenja i prepoznavanja vlastitih potreba. Ponekad nesvjesno odgajamo djecu da budu jako ugodna drugima i tada ih zaboravimo poticati da budu bitni i sami sebi. A to je kao da ih učimo savršeno plesati s drugima, ali ih nitko nije naučio slušati vlastiti ritam”, objašnjava.

Djeca tada ne uče samo ponašanje, nego počinju graditi identitet. Postoji velika razlika između poruke Ponosna sam na tvoje ponašanje i poruke koju dijete ponekad čuje između redova On je tako divan, za njega ni ne znam kada je u stanu. Friszl Zečević dodaje kako kao psiholog često vidi odrasle ljude koji su bili savršena djeca. Nikad nisu stvarali probleme, uvijek su pomagali, bili odlični učenici i bili su ponos svojih roditelja. Danas sjede kod nje i ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje Što vi želite? Jer cijeli život su bili odlični u čitanju tuđih potreba, ali ne i svojih.

Posljedice koje se često vide tek kasnije

Sindrom dobrog djeteta obično ne stvara problem u djetinjstvu. Dapače, kaže psihologinja, tada uživa pažnju okoline i izgleda da ga svi vole. Učitelji ga obožavaju, rodbina ga hvali, roditelji su ponosni. To su ona djeca za koju odrasli kažu Nikada s njim nije bilo problema. Ponekad pravi problem počne tek kasnije. To dijete odraste i postane osoba koja preuzima previše odgovornosti, teško postavlja granice, boji se razočarati druge i često se osjeća krivom kada bira sebe. To su ljudi koji kažu Nije mi teško, dok nose teret od kojeg se jedva drže na nogama i paze na druge više nego na sebe.

“Kao psiholog, često vidim da iza vrlo nasmijanih, sposobnih i funkcionalnih ljudi stoji malo dijete koje je nekada davno naučilo jednu rečenicu – Ako sam dobra, svi će me voljeti. Smatram da ni jedno dijete ne bi trebalo osjećati uvjetovanost kada je u pitanju ljubav i osjećaj sigurnosti. Dijete nije rođeno da održava mir u svijetu odraslih. Rođeno je da bude dijete – glasno, nesavršeno, tvrdoglavo, emotivno i živo. Jer djeca koja nauče da ih se voli i kada nisu savršena jednog dana ne moraju zaslužiti ljubav nego osjećaju i znaju da je imaju”, dodaje Friszl Zečević.

Dijete treba naučiti da smije osjećati ljutnju i reći ne

Roditelji obično misle da će dijete koje pokazuje ljutnju ili se ne slaže postati neposlušno. No dijete koje nikada ne pokazuje ljutnju ne postaje automatski emocionalno zdravo dijete. Ponekad samo postaje dijete koje je naučilo da određene emocije treba potiskivati. Važno je stvarati prostor u kojem dijete može reći ako mu se nešto ne sviđa, ako osjeća ljutnju ili misli drugačije, a da pritom ne osjeti da će izgubiti ljubav ili bliskost. To ne znači da dijete određuje pravila u obitelji. Roditelj i dalje ostaje roditelj. Ali dijete treba osjetiti da neslaganje ne ugrožava odnos.

“Kao majka mogu reći da to nije uvijek romantična scena kakvu zamišljamo u roditeljskim priručnicima. U stvarnosti to ponekad izgleda kao dijete koje stoji prekriženih ruku, koluta očima i vrlo odlučno govori da smo grozni. I premda tada duboko u sebi možda poželite kratki godišnji od vlastitog roditeljstva, istovremeno se događa nešto važno,  a to je dijete koje uči da ima pravo na svoje osjećaje i odluke. Postavite si pitanje i na njega pokušajte iskreno odgovoriti. Biste li radije odgojili dijete koje se usudi ne složiti sa vama ili dijete koje će u odrasloj dobi postati osoba koja se jednog dana neće usuditi reći ne pogrešnim ljudima”, zaključuje psihologinja.

Naslovna fotografija: Pexels