Jeste li “dnevnosobna” ili “spavaća” obitelj? Ova navika može puno otkriti

Obiteljski dom je prostor u kojem djeca stvaraju svoje prve uspomene, uče kako izgleda zajedništvo i traže osjećaj sigurnosti, ne samo mjesto u kojem spavamo, jedemo i ostavljamo stvari koje više nemamo gdje pospremiti. Neke obitelji gotovo cijele večeri provode u istoj prostoriji. Netko gleda televiziju, drugi slaže kockice na podu, treći odgovara na poruke, a roditelj pokušava popiti kavu dok oko njega traje kućni kaos. U nekim je domocima situacija potpuno drugačija. Svatko ima svoju sobu, svoje interese, svoj ekran i svoj mir. Obitelj se susreće za stolom, usput u hodniku ili tek kada treba nešto dogovoriti. Nijedan od ta dva scenarija sam po sebi ne znači da u obitelji ima više ili manje ljubavi. Ipak, upravo je razlika između ta dva načina života posljednjih mjeseci postala zanimljiva tema na društvenim mrežama.

Na društvenim mrežama se pojavljuju pojmovi poput living room families i bedroom families. Radi se ili o obiteljima koje većinu vremena provode u zajedničkom prostoru ili onima čiji se članovi češće povlače u vlastite sobe. Ideja je jednostavna, ali mnogima je otvorila puno dublje pitanje: koliko je djeci zapravo važno samo biti u blizini svojih roditelja i braće i sestara? Pritom nije riječ o tome da bi cijela obitelj trebala satima sjediti zajedno, razgovarati ili organizirati savršeno obiteljsko vrijeme. Ponekad je dovoljno da dijete crta za stolom dok roditelj kuha, tinejdžer sluša glazbu na kauču ili netko čita knjigu u istom prostoru u kojem se ostatak obitelji bavi svojim stvarima. Upravo svakodnevna, neplanirana blizina može postati važan dio odrastanja. A možda je zato i nered koji nastane nakon takvih poslijepodneva malo lakše podnijeti.

Što su dnevnosobne, a što spavaće obitelji?

Naziv living room family ne označava nikakav službeni tip obitelji niti postoji stručna podjela prema kojoj bi se obitelji mogle svrstati u jednu od te dvije kategorije. Riječ je prije svega o izrazu koji se proširio društvenim mrežama. Njime se opisuju obitelji koje velik dio slobodnog vremena provode u zajedničkom prostoru doma. To može biti dnevni boravak, kuhinja, blagovaonica ili bilo koje drugo mjesto u kojem se članovi obitelji prirodno susreću. U takvom domu djeca će možda ostaviti igračke na podu, roditelj će raditi za laptopom dok dijete crta pokraj njega, a tinejdžer će sjediti na kauču sa slušalicama i povremeno se uključiti u razgovor. Svatko radi nešto svoje, ali postoji osjećaj da su svi zajedno. Ta vrsta blizine je ono što mnogi odrasli koji su odrastali u drugačijim obiteljima danas prepoznaju kao nešto posebno.

S druge strane, bedroom family opisuje dom u kojem se članovi obitelji češće povlače u vlastite prostorije. Djeca imaju svoje sobe, roditelji možda imaju kućni ured ili televizor u spavaćoj sobi, a slobodno vrijeme provodi se odvojeno. Takav raspored danas je potpuno razumljiv. Djeca imaju svoje interese, roditelji trebaju trenutak mira, a tinejdžerima je privatnost posebno važna. Problem nastaje tek ako se fizička odvojenost pretvori i u emocionalnu udaljenost. No to nije nešto što možemo zaključiti samo pogledom na raspored prostorija. Obitelj može provoditi puno vremena odvojeno, a istodobno biti vrlo povezana. Isto tako, članovi obitelji mogu satima sjediti u istoj prostoriji, a gotovo uopće ne komunicirati. Zato je važnije od pitanja gdje su članovi obitelji zapravo pitanje kako se osjećaju kada su zajedno.

Zašto djeci može značiti kada su roditelji jednostavno – tu?

Djeca ne trebaju uvijek aktivno vrijeme s roditeljima. To je možda jedna od najvažnijih stvari koju odrasli ponekad zaborave. Zajedničko vrijeme ne mora uvijek značiti društvenu igru, odlazak u park, razgovor o osjećajima ili pažljivo osmišljenu obiteljsku aktivnost. Ponekad dijete želi samo biti u istoj prostoriji s roditeljem dok se događa nešto sasvim obično. Može se igrati na podu dok roditelj priprema večeru. Ili crtati za kuhinjskim stolom dok mama odgovara na e-mailove. Može gledati crtić dok tata čita novine. Takvi trenuci možda izgledaju potpuno nevažni, ali djetetu šalju jednostavnu poruku: ovdje pripadam i ovdje mogu biti svoj. Nema potrebe da svaki trenutak bude poseban kako bi ostao u sjećanju.

Zajednički prostor pritom djeci daje i priliku da se uključe kada sami osjete potrebu. Dijete može nešto ispričati roditelju, postaviti pitanje, pokazati crtež ili samo čuti razgovor odraslih. Tinejdžer možda neće sjediti pokraj roditelja cijelu večer, ali će iz svoje sobe izaći po nešto za jesti i usput ispričati što se dogodilo u školi. Upravo takvi mali kontakti često su prirodniji od pokušaja da se svaki razgovor unaprijed organizira. Posebno kako djeca rastu, roditelji sve teže mogu računati na to da će ih dijete samo od sebe pozvati u svoj svijet. Zato zajednički prostori mogu postati mjesto na kojem se bliskost održava bez pritiska.

Treba li obitelj provoditi više vremena zajedno?

Kada se govori o obiteljskom vremenu, lako je upasti u zamku uspoređivanja. Jedna obitelj večera zajedno svake večeri, druga vikendom odlazi na izlete, treća provodi večeri u dnevnom boravku, dok četvrta zbog posla, škole i brojnih obaveza jedva uspije pronaći pola sata u kojem su svi kod kuće. Nije realno očekivati da će sve obitelji funkcionirati na isti način. Roditelji rade u različitim smjenama, djeca imaju treninge i aktivnosti, neki članovi obitelji trebaju više privatnosti, a ponekad jednostavno nije moguće organizirati savršenu zajedničku večer. Zbog toga se količina vremena ne bi trebala pretvoriti u novu roditeljsku metriku prema kojoj zaključujemo jesmo li dovoljno dobri. Puno je važnije da dijete zna da se može vratiti roditelju, da će biti saslušano i da u vlastitom domu ima prostor u kojem se osjeća prihvaćeno.

Ipak, to ne znači da blizinu treba potpuno prepustiti slučaju. Ako primijetimo da svaki član obitelji gotovo uvijek boravi iza svojih zatvorenih vrata, možda možemo pronaći male načine za ponovno povezivanje. To može biti zajednički doručak vikendom, kratko gledanje serije, večera bez mobitela ili jednostavno pola sata u kojem svi rade svoje, ali su u istoj prostoriji. Takvi trenuci ne moraju biti dugi niti posebno zanimljivi. Njihova vrijednost je u tome što se događaju prirodno. Djeca kroz njih dobivaju priliku vidjeti roditelje u svakodnevnim situacijama, a roditelji dobivaju male prozore u svijet svoje djece. Nekad se najvažniji razgovor neće dogoditi tijekom obiteljskog izleta, nego dok zajedno tražite punjač koji je netko ponovno izgubio.

A što je s djecom koja žele biti sama?

Kako djeca odrastaju, potreba za privatnošću sasvim je normalna. Vlastita soba, posebno u adolescenciji, može postati mjesto odmora, punjenja baterija i stvaranja osjećaja neovisnosti. Tinejdžer koji zatvori vrata ne poručuje nužno roditeljima da ih više ne želi u svom životu. Ponekad samo želi nekoliko sati bez pitanja, komentara i pogleda drugih članova obitelji. I roditeljima je, uostalom, potreban vlastiti prostor. Zbog toga cilj ne bi trebao biti stvaranje doma u kojem su svi stalno zajedno. Bliskost ne znači nedostatak granica. Djetetu je jednako važno znati da ima pravo na privatnost kao i znati da se uvijek može vratiti u zajednički prostor.

Najzdravija obiteljska svakodnevica zato možda uopće nije ona u kojoj svi neprestano sjede u dnevnom boravku. Možda je to dom u kojem vrata soba mogu biti zatvorena, ali nisu emocionalno zatvorena. Dom u kojem se može pobjeći od buke, ali se uvijek postoji mogućnost vratiti među ostale. I dom u kojem igračke smiju neko vrijeme ostati na podu, zdjela s grickalicama na stolu, a dijete može doći do roditelja bez posebnog razloga. Jer kada jednog dana djeca zaista odu iz kuće, upravo će ti obični trenuci možda najviše nedostajati. Ne savršeno pospremljen dnevni boravak, ne unaprijed organizirane aktivnosti i ne fotografije na kojima svi izgledaju besprijekorno, nego zvukovi svakodnevnog života koji su nekada ispunjavali cijeli dom.

Naslovna fotografija: Pexels