Ovo su znakovi da ste možda na putu prema roditeljskom burnoutu

Roditeljski burnout se ne događa preko noći. Obično počinje neprimjetno, usred rasporeda koji na papiru možda čak i ne izgleda toliko strašno. Posao, vrtić ili škola, ručak, zadaća, trening, kupanje, rublje koje već treći dan čeka slaganje i poruke na koje još nismo odgovorili. Negdje između svega toga trebalo bi pronaći vrijeme za razgovor s djetetom, partnera, prijatelje, vježbanje i san. Trebalo bi, naravno, imati i malo vremena za sebe. Problem je u tome što posljednji dio najčešće prvi nestane iz rasporeda. Jedna zahtjevna večer pritom nije razlog za zabrinutost. No kada osjećaj iscrpljenosti postane svakodnevica, roditeljstvo može početi nalikovati još jednom poslu s kojeg nikada zapravo ne odlazimo kući.

O roditeljskom burnoutu se posljednjih godina sve više govori, i to s dobrim razlogom. Istraživanja ga povezuju s intenzivnom fizičkom i emocionalnom iscrpljenošću, osjećajem preopterećenosti te emocionalnim udaljavanjem od djece. Može se pojaviti i neugodan osjećaj da više nismo roditelj kakav smo nekada bili ili kakav smo zamišljali da ćemo biti. Posebno je zanimljivo što rješenje nije nužno veliki godišnji odmor, vikend u wellnessu ili potpuno reorganiziran život. Takve stvari mnogim roditeljima ionako nisu dostupne. Realniji odgovor se ponekad krije u nekoliko malih promjena koje ne brišu obaveze, ali svakako mogu pomoći.

Vrijeme za sebe ne mora izgledati kao self-care s Instagrama

Kada se govori o prevenciji burnouta, roditeljima se često savjetuje da pronađu vrijeme za sebe. Zvuči jednostavno sve dok ne pogledamo stvaran obiteljski raspored. Ako jedva uspijevamo popiti kavu dok je još topla, ideja o slobodnom poslijepodnevu može zvučati komično. Ipak, vrijeme za sebe ne mora značiti spa, vikend bez djece ili novi hobi koji će postati još jedna stavka u kalendaru. Nekome će to biti pola sata šetnje nakon posla. Drugome kava s prijateljicom jednom tjedno, odlazak na trening ili večer tijekom koje partner preuzima uspavljivanje. Važnije od toga što radimo jest činjenica da barem nakratko prestajemo biti osoba koja je svima stalno dostupna.

Još je važnije takvo vrijeme prestati promatrati kao nagradu koju treba zaslužiti tek nakon što je sve ostalo završeno. U kući s djecom sve gotovo nikada nije završeno. Uvijek postoji još jedna perilica koju možemo uključiti, torba koju treba pripremiti ili kuhinja koju možemo pospremiti. Ako čekamo trenutak u kojem više nema ničega za napraviti, odmor vrlo lako postaje nešto što se stalno odgađa. Zato može pomoći unaprijed odrediti male dijelove tjedna koji pripadaju samo nama. Možda će zbog toga igračke ostati na podu do jutra. Možda će večera jednom biti nešto jednostavno. Ni jedno ni drugo neće poremetiti obiteljski život, ali nekoliko sati u kojima ne moramo brinuti o svima ostalima moglo bi napraviti veliku razliku.

Pet minuta ponekad vrijedi više nego čekanje slobodnog vikenda

Kada smo već iscrpljeni, često maštamo o velikom odmoru. Problem je u tome što on možda neće doći još mjesecima. Stručnjaci zato upozoravaju na vrijednost kratkih pauza tijekom običnog dana. Pet ili 10 minuta možda zvuči beznačajno, ali nekoliko takvih predaha može pomoći prije nego što stres dođe do točke pucanja. To može biti nekoliko minuta u tišini nakon što ostavimo dijete u vrtiću, kratka šetnja oko zgrade ili kava bez paralelnog odgovaranja na poruke. Nekad će to biti i zaključavanje u kupaonicu na pet minuta. Nije glamurozno, ali roditeljstvo rijetko jest.

Ključ je, međutim, prepoznati trenutak u kojem nam pauza treba. Burnout obično ne započinje dramatičnim slomom. Može početi stalnom razdražljivošću, osjećajem da nam svaka nova molba ide na živce ili činjenicom da više ne uživamo u stvarima koje su nam prije bile drage. Možemo primijetiti da reagiramo burnije nego inače ili da se sve češće želimo samo maknuti od svih. Kratka pauza tada nije luksuz, nego način da smanjimo opterećenje prije nego što ono postane još veće. Cilj nije nakon deset minuta ustati potpuno smiren i preporođen. Dovoljno je spustiti intenzitet dana za jednu nijansu.

Roditeljstvo nije zamišljeno kao posao za jednu osobu

Jedna od najvećih zamki suvremenog roditeljstva jest ideja da bismo sve trebali moći sami. Ako ne možemo, lako zaključujemo da se samo trebamo bolje organizirati. U stvarnosti je nedostatak podrške jedan od važnih čimbenika koji pridonose roditeljskom burnoutu. Ta podrška može doći od partnera i obitelji, ali i od prijatelja, drugih roditelja ili zajednice. Posebno je važna roditeljima koji uz svakodnevne obaveze nose i dodatnu odgovornost skrbi. Roditelji djece s teškoćama u razvoju, primjerice, često nisu samo roditelji. Istodobno koordiniraju terapije, liječničke preglede i administraciju te se bore za prava svog djeteta. U takvoj situaciji savjet da se samo trebaju bolje organizirati teško može biti dovoljan.

Traženje pomoći pritom ne mora početi velikim razgovorom. Ponekad znači konkretno reći partneru da večeras on preuzima večernju rutinu. Može značiti pitati baku može li pričuvati dijete dva sata ili dogovoriti s prijateljima naizmjenično čuvanje djece. Nekada je dovoljno pronaći osobu pred kojom ne moramo glumiti da sve držimo pod kontrolom. Druženje s ljudima koji prolaze kroz slične situacije također može donijeti neobično veliko olakšanje. Ne zato što će netko riješiti naše probleme, nego zato što ćemo na trenutak prestati imati osjećaj da smo jedini kojima je teško.

Djeci ne treba roditelj koji nikada ne pogriješi

Možda najveći pritisak ipak dolazi iz ideje o tome kako bi dobar roditelj trebao izgledati. Trebali bismo biti strpljivi, prisutni i emocionalno dostupni. Trebali bismo kuhati zdravo, ograničavati ekrane i smišljati aktivnosti. Uz sve to trebali bismo ostati mirni čak i kada dijete peti put odbije obući cipele, a već kasnimo. Društvene mreže dodatno mogu stvoriti dojam da negdje postoje roditelji koji sve to doista uspijevaju. Njihova djeca jedu brokulu, kuća im je uredna, a konflikte rješavaju tihim razgovorom na razini dječjih očiju. Stvarni obiteljski život, naravno, rijetko izgleda tako.

Psihologinja Eileen Kennedy-Moore, autorica više knjiga o roditeljstvu, upozorava upravo na nerealno očekivanje da roditelji moraju zadržati gotovo svetačku smirenost bez obzira na to što se događa. Nitko neće svaku situaciju riješiti savršeno. Ponekad ćemo povisiti ton. Ili djetetu pustiti crtić jer više nemamo energije. Ponekad će večera biti pahuljice, a igračke će ostati razbacane do sutra. Puno je važnije što napravimo nakon toga. Ako nam se ne sviđa kako smo reagirali, možemo se ispričati, razgovarati i sljedeći put pokušati drugačije. Možda je to jedna od korisnijih lekcija koju možemo pokazati djeci: bliskost se gradi sposobnošću da se nakon lošeg trenutka ponovno pronađemo.

Naslovna fotografija: Pexels